U prologu je predstavljen cijeli dvor na krštenju malene princeze Aurore. Među uzvanicima su i vile koje darivaju djevojčicu. Candide (Iskrenost) joj poklanja ljepotu i otvorenost, Fleur de Farine joj poklanja gracioznost, Vila krušnih mrvica darežljivost i blagost, Violente (Vila temperamenta) strast, Canary (Vila radosti) elokventnost i Vila jorgovana mudrost. Ceremoniju prekine dolazak zle vile Carabosse koju su zaboravili pozvati na svečanost. Ona proklinje djevojčicu: na dvadeseti rođendan ubost će se na vreteno i umrijeti. Vila jorgovana ublažava prokletstvo: Aurora neće umrijeti, već će zaspati stogodišnjim snom iz kojeg će ju probuditi prinčev poljubac.

U prvom činu, Aurora slavi dvadeseti rođendan. Posvuda po kraljevstvu zabranjena su vretena. Na dvoru se plešu slavljenički plesovi, a zatim se pridružuje i Aurora te pleše ples s četiri udvarača (slavni Adagio s ružama). Nedugo nakon toga, ona ugleda staricu s vretenom, uzme ga i nabode prst. Pada u dubok san, a s njom i čitav dvor. Oko dvorca naraste velika šuma i sakrije ga od vanjskog svijeta.

U drugom činu odvija se lov u šumi. Stotinu godina kasnije, Vila jorgovana posjećuje princa Desiréa i pokazuje mu viziju Aurore okruženu šumskim nimfama. Princ je očaran djevojčinom ljepotom i traži od vile da ga odvede k njoj. Ona mu pokaže put do dvorca, gdje Desiré poljubi Auroru i ona se budi iz sna.

Treći čin započinje plesovima junaka iz bajki koji su se okupili na vjenčanju Aurore i Desiréa: princeza Florine i Plava ptica, Mačak u čizmama, Crvenkapica i Vuk, Pepeljuga i Princ. Aurora i Desiré plešu veliki svadbeni pas de deux i na koncu im se pridružuje cijeli dvor.

Glazba i koreografija Trnoružice imaju višestruko značenje. Prolog i prvi čin u duhu Luja XIV, Kralja Sunca, prizivaju u sjećanje rani barokni balet, a zatim se događa stogodišni skok u stoljeće romantičnog baleta – ovime je zapravo prikazana sama povijest baletne umjetnosti. Balet obrađuje dvije teme, onu vječnu o borbi dobra i zla (Vila jorgovana i Carabossa) i odrastanje i sazrijevanje mlade žene, Aurore. Počinje iz kolijevke kada ju darivaju vile – svaki je dar koreografski obilježen i kasnije se provlači kroz Aurorine plesove. Primjerice, Candide joj daruje otvorenost i iz njezine se varijacije kasnije inkorporira arabesque. To je naglašeno u slavnom Adagiu s ružama s četiri udvarača: svaki od njih ju okreće držeći je za ruku (promenada), a njezina je noga iza savinuta u koljenu (attitude). Attitude je poza koja označava obećanje za budućnost. Zatim joj udvarači puštaju ruku i ona sama balansira na špici – prva gesta samostalnosti, a kako glazba dostiže svoj vrhunac savinuti attitude prelazi u ispruženi arabesque – otvorenost koju joj je darovala Candide. Također, razvoj attitudea u arabesque simbolizira otvaranje pupoljka ruže u prelijepi cvijet, Aurorino odrastanje.

U Aurorinom (Aurora znači Zora) sazrijevanju mogu se iščitati i razdoblja jednog dana. Valcer s cvjetnim girlandama u prvom činu simbolizira izlazak Sunca. Adagio s ružama simbolizira podne, četiri udvarača predstavljaju četiri strane svijeta koje su u podne ravnopravno okupane suncem. Sunce je simbol Apolona, boga umjetnosti. Kada san (brutalnost, nebriga) padne na dvor, šuma obraste dvorac i Apolonova svjetlost (umjetnost) ne može prodrijeti do ljudi. Nakon uništenja Carabosse i prokletstva, svjetlost ponovno obasja dvor. U trećem činu, Apolon blagoslivlja sretni par zrakama sunčeve svjetlosti i balet postaje metaforom za sve umjetnosti i za sami ljudski rod. Poruka je da će nakon dugog mraka, zora naposljetku doći. Veliki pas de deux u trećem činu je vrhunac cijeloga baleta, u njemu se čuju i vide odjeci Adagia s ružama. Cijela koreografija naglašava da je u ovom braku žena ravnopravna, a ne podređena, a u njezinoj varijaciji reprizirani su svi darovi vila koje je usvojila i ugradila u svoju ličnost.

Trnoružica je jedna od uloga koju svaka balerina priželjkuje – zahtjevan Adagio s ružama pripada jednom od najtežih plesova čitavog klasičnog repertoara, balansi bez podrške i to četiri puta uzastopce rađali su i rađaju zvijezde. Teško je izdvojiti neku od balerina kao najbolju Auroru, riječ je o tehnički zahtjevnoj ulozi, ali ne predstavlja dramski izazov. Međutim, u današnje vrijeme među najpoznatije Aurore svrstale su se Alina Cojocaru (Royal Ballet London), Evgenia Obraztsova (Mariijinski teatar), Svetlana Zakharova (Boljšoj teatar), Aurelie Dupont (Opera de Paris), a iz povijesti pamtimo Margot Fonteyn, Nataliu Makarovu i Allu Sizovu.