Balet Posvećenje proljeća (The Rite of Spring, Le Sacre du Printemps) praizveden je u Kazalištu Champs-Elysées u Parizu 1913. godine. Koreograf je Vaslav Nijinsky (razne su mogućnosti pisanja ovog cijenjenog imena, koristim francusku inačicu), a glazbu je skladao Igor Stravinski.
Začudo, 1912. godine nakon loše prihvaćenog Nijinskovog baleta
L’Aprés-midi d’un Faune, od njega je zatraženo da za sljedeću sezonu postavi još dva baleta za pariški balet:
Jeux (Igre) i
Posvećenje proljeća. Igor
Stravinski u isto je vrijeme razmatrao temu poganskih ruskih rituala i ohrabren slikama ruskog slikara Roericha (Rerikha), sklada moćnu, ritmički kompleksnu glazbu.
Probe su sporo tekle, plesači su bili u agoniji zbog neplesne glazbe, a isto je reagirala i publika te je premijera doživjela katastrofalan neuspjeh. Djelo je odbačeno s pozornica. Tek je Massine djelo uspio predstaviti u Londonu, šest izvedbi korektno je primljeno, a zanimljivo je da je obnovu financirala Coco Chanel.
U prvom činu, u stepama, okuplja se pleme u iščekivanju proljeća. Mladi muškarci i žene lupaju nogama o pod u ritmičnom plesu, a između njih hoda vrač. Odjednom se muškarci i žene razdvajaju, zatim suprotstavljaju jedni drugima, izvode ritual otmice, ples u krugu i ritual neprijateljstva. Vrač ih prekida, muškarci padaju na tlo, ponovo ustaju i izvode Ples Zemlje.
Drugi čin odvija se u sumrak. Mlade žene moraju odabrati žrtvu za obred. Izvode mistični ples u krugu i ostavljaju Odabranu na središtu pozornice. Ponizna i nepokretna od straha, ona stoji dok ostali muškarci i žene oko nje lupaju, oduševljeni njezinom moći, moći Prirode i duhovima predaka. Odabrana započinje ples, ujedinjena s glazbom i Zemljom. Ona iscrpljena posrće, no pronalazi još snage. Konačno, pada na pod mrtva. Pleme ju podiže kao dar.
Prizor iz baleta
Originalna koreografija baleta izgubljena je, ali bilo je pokušaja rekonstrukcije (Hodson, Archers). Proces je trajao petnaest godina, a završena inačica (za koju povjesničari plesa kažu sa nije potpuna) izvedena je u Joffrey Balletu 1987. i Kirov baletu 2003. godine. Povijesni izvor bila je autobiografija Nijinskijeve asistentice, Marie Rambert. Opisala je težak pokret i namjernu anti-baletnu posturu koju je Nijinski zahtijevao od plesača. Njegovo prenošenje role Odabrane plesačici Mariji Pilz naglasila je kao „ekstatičnu izvedbu i tragičan ples kakvoga nikada nije vidjela“.
Sigurno rekonstrukcija Archera i Hodsona prenosi dio tog doživljaja: scenu sačinjavaju Roerichove slike totema izrađenih od lubanja i perja te vradžbine raspoređene po kutovima pozornice. Posebnost koreografije su pozicije stopala, od uobičajenog otvaranja i izvrtanja kukova na van u klasičnom baletu, treba prijeći na poziciju u kojoj stopala formiraju strelicu tako da su prsti spojeni, okrenuti na unutra, a pete na van.
Postavljeno je više od 120 inačica ovog baleta, a koreografi su, među ostalima, bili: Maurice Béjart (1959.), Kenneth MacMillan (1962.), John Neumeier (1972.), Hans van Manen (1974.), Pina Bausch (1975.), Michael Clark (1992.), Stanton Welch (1998.) i Angelin Preljocaj (2000.). Na You Tubeu može se pronaći snimka iz Joffrey Balleta.
