ZAGREB – Balet bez radnje, čija je zadaća svakome gledatelju reći nešto drugo, ne može nikoga ostaviti ravnodušinim. Možda upravo u toj ideji Ramija Be’era leži snaga baleta Dodir, kojeg je večeras u zagrebačkom HNK izveo balet splitskog kazališta.

 

– Nastojim pozvati gledatelja na putovanje, na susret sa samim sobom. Zapravo, koreografiju gledatelj može najbolje doživjeti kroz vlastitu emociju i iz vlastite pozicije –  kaže Be’er.

 

Nježnost, ljubav, sjećanje, rat i sukob ključni su pojmovi na kojima počiva ovaj balet, a koreografija je stvorena iz suprotnosti tišina – zvuk, mir – kretnja, svjetlost – tama te odsutnost – dodir.

 

– Ova koreografija kao da kaže: neka bude glazba, neka bude svjetlo, neka bude pokret, neka bude dodir… – objasnila je Almira Osmanović, ravnateljica baleta splitskog HNK.

 

Osim poetike, mnogo toga u ovom baletu plijeni pozornost: glazba Radioheada i Laibacha (između ostalog) odabir je korografa, koji uvijek ističe da ga glazba potiče da zvuk pretvori u pokret. Balet počinje pjesmom “Dalmatino povišću pritrujena” (Be’er taj odabir pojašnjava utjecajem Almire Osmanović), gdje svojevrsni performance izvodi plesačica u kutiji. Njene klaustrofobične kretnje započinju prije početka samog baleta, a kada se zastor u potpunosti pomakne i pojave se drugi plesači, ona nestaje s pozornice. 

 

Ono što slijedi nakon toga jednako je jako: u prvoj slici osjećamo sputanost, nemogućnost plesača da se odvoji od zemlje i njegovo teško nošenje te neslobode. Zatim iz mraka dolaze jezive sjene, koje se čiste od tame prije dolaska na svjetlost. Zajednički plesovi donose neobične pokrete ramenima, a u plesovima u paru njihova tijela zapravo pričaju o rastezljivosti i mučnosti ljudskog življenja. Tijela u pokretu doista izazivaju jezu, jer pokazuju mučnost i ogoljenost čovjekova postojanja te ružnu narav svih njegovih odnosa (kako s okolinom, tako i sa samim sobom). 

 

Najneobičniji trenutak kojeg je zagrebačka baletna publika doživjela zadnjih godina je sigurno onaj u kojem plesači zajednički potrgaju zastor, pa nam se ukaže dio iza pozornice: pun razbacanih kutija i scenskih pomagala. Ogolivši pozornicu, nakon što su ogoljeli emocije publike, pokazuju da se na sceni nikad ne pokazuje istina, jer zastor uvijek dijeli ono što se zaista događa od onoga što se želi pokazati. Uklonivši platno, pozornica i oni sami na njoj postaju stvarni, a njihove emocije postaju vjerodostojnije.

 

Balet Dodir praizveden je u Splitu 3. kolovoza 2010. godine, a ovo mu je bila 16. izvedba. Rami Be’e, osim koreografjie, potpisuje i oblikovanje scene, kostima, svjetla i zvuka U predstavi sudjeluje 16 plesača, koji na kraju baleta kupe svoje odbačene ogrtače i nestaju s pozornice. Potpunu nevjericu u publici izazvala je pojava čistača, koji su  počeli uklanjati umjetni snijeg sa scene iako je zastor bio dignut. Plesači su se ipak došli pokloniti, a dugotrajni pljesak kao da ih je iznenadio. Tipično za zagrebačku klasičarsku publiku, aplauzom se nije prekidalo pojedine slike ovog modernog ostvarenja, kako je to uobičajeno za klasična djela i utoliko čudi erupcija pljeska i povika “bravo!” na završetku. Mnogi u publici zlobno su zaključili kako su svi oduševljeni što je sat i pol dugačak balet konačno završio.