Pjotr Ilijič Čajkovski stvorio je kako bi zabavio svoje nećake. Bilo je to 1871. godine i mališani su se navodno iznimno oduševili slatkom i nježnom glazbom. Četiri godine kasnije direktor Boljšoj teatra, Vladimir Petrovič Begičev, obratio je Čajkovskom sa zahtjevom da sklada glazbu za cjelovečernji balet Labuđe jezero.

Čajkovski je ponudu prihvatio jer se želio po prvi put pozabaviti glazbom za balet, a uz to se pet tisuća rubalja činilo kao jako dobar razlog (veliki skladatelj je, naime, često skladao po narudžbama jer mu je trebao novac). Begičev je u suradnji s Vasilijem Fjodorovičem Geljcerom napisao libreto. Temeljio ga je na više legendi i priča: Ukradeni veo(iz Popularnih njemačkih narodnih priča autora Karla Augusta Musäusa), Ondina (autora Vasilja Andrejeviča Žukovskog) i narodnoj bajci Snjeguljica.

Prva koreografija Labuđeg jezera, koju je radio Waclav Reisinger, za današnje pojmove bila je zapravo neuspješna. Koreografiju je Reisinger, inače otac Češkog baleta, postavio zato što je u vrijeme kad je Čajkovski dostavio partiture Boljšoj teatru on bio glavni koreograf tog kazališta  Premijera je održana 20. veljače 1877. godine i često se smatra totalnim debaklom. Ipak, u idućih je nekoliko godina prerađena u dvije nove verzije: jednu je radio Joseph Hansen 1880 godine., a drugu dvojac Marius Petipa i Lav Ivanov 1895. godine. Te su verzije u šest godina bile plesane 41 put,  što je za ono vrijeme bilo izuzetno.  Hansen je svoju verziju predstavio na zapadu(njegov se balet zvao Labudovi), a Petipa i Ivanov su postavili novu verziju u Rusiji. Ona jepraizvedena 27. veljače 1895. godine u sanktpeterburškom Marijinskom teatru, a ta je premijera bila početak posve novog doba za ovaj balet. Petipa je unio promjene u libreto ali i u partituru, uz pomoć dirigenta Riccarda Driga). Veliki majstor sam je koreografirao prvi i treći čin, dok je njegov pomoćnik Lav Ivanovič Ivanov koreografirao je drugi i četvrti, tzv. bijele činove, koji se tako zovu zato što se u njima radnja događa na obali jezera.

 

 

Nakon loših kritika, Čajkovski punih trinaest godina nije skladao baletnu glazbu. Ponovno se upustio u takvo što tek s Pepeljugom i Orašarom i to zbog financijskih problema s kojima se sučio. Kod Labuđeg jezera nisu ga pogodile isključivo reakcije publike, nego i plesača, koji su glazbu smatrali prezahtjevnom. Nakon prvih izvedbi veliki skladatelj nikad više nije vidio cjelovitu izvedbu ovog baleta.

Pošto je ovaj balet jedan od općenito najpoznatijih romantičarskih baleta, mnogi su dijelovi prilično poznati. Publika voli pas de quatre iz prvog čina, u kojem plešu četiri labudice. Tu su i pas de deux, kako onaj kojeg princ pleše s Odette, tako i s Odlijiom. Poznata je i coda crnog labuda, u kojem plesačica izvodi 32 šibajuća fouetessa i njima zavodi princa. Labuđe jezero zaista ima sve – klasični balet, karakterne plesove, neopisvo slatku glazbu i ansambl koji nije samo kulisa, nego aktivno plesačko tijelo. . Radnja baleta prilično je jednostavna: princ Siegfried slavi rođendan na kojem su se okupilo mnogo plemstva. Majka mu daruje samostrel i daje do znanja da od njega očekuje da se uskoro oženi. Princa to rastuži, jer ne želi brak, pa krene u šetnju. Pokraj jezera vidi jato labudova, koje želi uloviti. No princeza Odette, koju je zli čarobnjak Rotbard pretvorio u labudicu, opčini princa svojim plesom i ljepotom, te se oni zaljube. On joj obećava vječnu ljubav, no onda se jezero ispuno labudicama koje sve izgledaju kao Odette, koju Rotbard odvodi.

 

Drugi se čin odigrava na službenoj proslavi prinčeva rođendana, kada mu kraljica pokazuje nekoliko princeza između kojih princ treba odabrati svoju suprugu. Uto se u dvorani pojavljuje Rotbard i njegova kćer Odilija, koja je crni labud, negativna kopija Odette. Siegfried naivno pomisli da je to njegova voljena, te s njom pleše i obećava joj vječnu ljubav. U tom se trenutku Odilija otkriva, te ona i njen otac slavodobitno odlaze iz dvora. Shvativši što je učinio, princ odlazi na obalu jezera i moli Odette za oprost. Ona mu oprašta, no pojavljuje se Rotbard i započinje borbu s princem.

 

Koreografi su smislili različite završetke: u nekima princ pobijedi Rotbarda, prekine čaroliju, te se on i Odette vraćaju na dvor u pratnji niza djevojaka, koje su također bile čarolijom pretvorene u labudove. Češće je pak da se Odette baci u jezero a princ za njom, te da smrću prekidaju čaroliju. Rotbard također umire, a princ i labudica bivaju sjedinjeni u smrti. Postoji i verzija u kojoj, kada princ dotrči na jezero moliti Odette za oprost ona to odbija učiniti. On joj otima krunu, prisiljavajući je da ostane s njim, ali onda se na jezeru podigne velika oluja koja ga ubija, čime on na neki način iskupljuje zlo koje je donio u bajkoviti svijet. U Kirovu i Boljšoju do danas se zadržao završetak u kojemu se princ bori s  Rothbartom i pobjeđuje otrgnuvši čarobnjaku krilo. Čarolija je prekinuta, pa Odetta i princ ostaju zajedno na obali jezera.

 

Pošto je ovaj balet jedan od općenito najpoznatijih romantičarskih baleta, mnogi su dijelovi prilično poznati. Publika voli pas de quatre iz prvog čina, u kojem plešu četiri labudice. Tu su i pas de deux, kako onaj kojeg princ pleše s Odette, tako i s Odlijiom. Poznata je i coda crnog labuda, u kojem plesačica izvodi 32 šibajuća fouetessa i njima zavodi princa. Labuđe jezero zaista ima sve – klasični balet, karakterne plesove, neopisvo slatku glazbu i ansambl koji nije samo kulisa, nego aktivno plesačko tijelo.

Ovaj balet kod nas je imao čak jedanaest verzija, što svjedoči o kontinuiranosti njegova izvođenja. Od prvih koreografija Margarete Froman (1921. i 1940. godine), preko Oskara Harmoša (1947.), Rostislava Zaharova (1962., 1970., i 1978.), Olega Danovskog (1985., 1995. i 2000.), Dinka Bogdanića (2003.) do aktualnog Dereka Deanea (2007. godine)