Sredinom 1840.-ih godina braća Petipa bili su prvaci baleta u pariškoj operi. Stariji se zvao Lucien, a proslavio se kreiranjem uloge Albrechta u baletu <em>Giselle</em> (i usput preoteo mladu Carlottu Grisi Julesu Perrotu). Mlađi je bio Marius – kvalitetan plesač, no uvijek u sjeni svoga starijega brata. 1847. godine za njega je stiglo pismo iz Petrograda u kojemu je stajalo:  „Gospodine Petipa, gospodin Gedeonov, upravitelj Kraljevskoga  kazališta, nudi Vam mjesto prvoga plesača.

 

 

Marius Petipa prihvatio je ponudu i preselio se u Rusiju. U Rusiji je učio od velikih koreografskih imena, Perrota i Saint-Léona. Prvi njegov veliki uspjeh dogodio se dok je još bio asistent koreografa: 1862. godine na sceni je zablistalo oko četiristo plesača u baletu Faraonova kći. 1869. postao je baletni majstor i iste godine koreografirao nezaobilazni hit svih gala večeri, balet Don Quijote. 1877. godine nastala je jedna od najljepših baletnih produkcija – Bajadera. Zanimljivo je da Petipa uopće nije bio zainteresiran za balet koji bi imao snažnu priču (ballet d’action), već je koreografirao briljantne nizove bez priče koji su najbolje pokazivali tehniku prvih plesača. To se najbolje vidi u ranim baletima, dakle Don Quijoteu ili Bajaderi, u kojima postoje činovi u kojima je radnja podređena plesu, odnosno priča stoji i ne razvija se – činovi u kojima glavni junaci sanjaju ili fantaziraju.

 

 

Petipa je utvrdio i formu klasičnog pas de deuxa, plesa za dvoje, kakvu danas poznajemo: entrée ili adagio s balerinom i baletanom, zatim po jedna varijacija za svakog plesača (obično muškarac pa žena) i coda kao „vatromet“ cijele izvedbe. Petipa je za Mariinski teatar preradio francuske balete: Vragolastu djevojku, Esmeraldu, Paquitu i Coppéliju. 1890. godine veličanstvenu je premijeru doživio balet Trnoružica, čiji je nacrt Petipa prezentirao Petru Iljiču Čajkovskom, koji je zatim skladao nezaboravni balet. Dvije godine kasnije uslijedio je Orašar, a zatim 1895. Labuđe jezero. Ovo plodno partnerstvo završilo je 1893. kada je preminuo Čajkovski, ali Petipa je do umirovljenja koreografirao Raymondu (1898.) i Godišnja doba (1900.).

U pedeset i šest godina koliko je radio u Petrogradu, Petipa nikada nije naučio ruski jezik, a najveće je trijumfe doživio u dobi od preko sedamdeset godina. Pod njegovim je vodstvom Kraljevski ruski balet uspio nezamislivo: spojila se profinjenost i briljantnost francuske i talijanske škole s veličinom carske Rusije.

 

 

Prizor iz Paquite u izvedbi ansambla HNK, izvor: hnk.hr

 

 

 

Kada se govori o ovome baletu, obično se misli na dijelove koji se danas izvode: Pas de trois i Grand pas de deux. Koreografiju potpisuje Marius Petipa, a glazbu je napisao Ludwig Minkus. Originalna Paquita imala je premijeru 1846. godine u Parizu, a naslovne su uloge otplesali Carlotta Grisi i Lucien Petipa. Koreograf je bio Joseph Mazilier, a cijeli je balet 2001. godine za parišku operu obnovio Pierre Lacotte. Radnja je smještena u doba Napoleonovih ratova, govori o ljubavi između francuskog časnika i španjolske Ciganke. 1847. godine Petipa je cijeli balet postavio u Mariinskom kazalištu, a trideset i pet godina kasnije tražio je Minkusa da mu napiše glazbu za pas de deux i pas de trois koji je želio nadodati. Danas se jedino ti dijelovi često izvode kao dio divertissementa: u Kirovu sve započinje maršem djece (koji se ne izvodi gotovo nigdje drugdje u svijetu), slijedi ulaz članova ansambla i dvoje prvih plesača koji zatim plešu adage, poslije ide pas de deux, a zatim niz vrlo popularnih ženskih varijacija. Sve završava velikom codom dvoje prvaka. Paquita je jedan od najuzbudljivijih i stilski dorađenih baleta, ali jedino Kirov u Petrogradu, zahvaljujući sjajnoj tehnici, uspijeva prenijeti sjaj koji je imala u 19. stoljeću.

 

 

Ovaj balet je u tri čina, praizvedba je bila 1869. u Boljšoju u Moskvi, koreograf je Marius Petipa (1869.) koji je koreografiju revidirao 1871., a zadnju je promjenu uveo Alexander Gorsky 1900. godine. Glazbu je napisao Ludwig Minkus. Radnja baleta zapravo i nema veze s Cervantesovim romanom, jedina je poveznica lik Don Quijotea.

 

U prvom činu Don Quijote umišlja da je vitez i da mora poći zaštititi djevu iz svojih snova, Dulcineju. Na tom ga pohodu prati njegov štitonoša Sancho Panza. U međuvremenu, u Barceloni siromašni brijač Basilio udvara se krčmarevoj kćeri Kitri. Ona je zaljubljena u Basilija, ali njezin otac Lorenzo želi da se ona uda za bogatog Gamachea. Uto u Barcelonu stižu Don Quijote i Sancho Panza, a Don Quijote je uvjeren da je Kitri zapravo odabranica njegovog srca, njegova Dulcineja. Kroz silnu zbrku koja zatim nastaje na trgu, Kitri i Basilio bježe da bi se potajno vjenčali. Slijede ih bijesni Lorenzo, Gamache te Don Quijote.

U drugom činu Kitri i Basilio se skrivaju kod stare vjetrenjače. Uto nailazi grupa Cigana. Par uspije skrenuti njihovu pozornost na Lorenza i Gamachea koje Cigani opljačkaju. Stižu Don Quijote i Sancho Panza, a luckasti vitez misli da je vjetrenjača čudovište te ju napadne svojim kopljem. Kitri i Basilio opet uspiju pobjeći, a Don Quijote ošamućen od neuspješne borbe s vjetrenjačom sanja o nebeskom vrtu u kojem mu hrabrost veličaju Drijade sa svojom Kraljicom. Kraljica mu dovodi i njegovu voljenu Dulcineju.

 

U trećem činu vraćamo se u Barcelonu gdje se Kitri i Basilio, okruženi prijateljima, opet susreću sa svojim progoniteljima. Kako bi uvjerili djevojčinog oca da prihvati njihov brak, Basilio odglumi samoubojstvo. Kitri moli Don Quijotea za pomoć, a on prisili Lorenza da im da svoj blagoslov, te on pristaje da mu se kćer uda za umirućeg mladića. Bijesni Gamache, koji je izgubio obećanu djevojku, potuče se s Don Quijoteom, ali izvlači deblji kraj. Basilio nato čudom oživi te slijedi veličanstvena proslava zaruka i vjenčanja. Don Quijote i Sancho Panza nastavljaju dalje sa svojim pustolovinama.

 

 

 

 

Cijela priča ovog baleta služi samo kako bi se povezali pasaži veličanstvene koreografije. Najbolji su dijelovi oni koje je koreografirao sam Petipa, a uključuju plesove za Kitri i njezine prijateljice u prvom činu i cijeli sanjarski drugi čin. Najpopularniji i najizvođeniji dio je veliki pas de deux iz trećeg čina: s velikim dizanjima balerine iznad plesačeve glave, balansima na špici bez podrške, sitnim battuima i velikim skokovima za baletana i obveznim nizom od 32 fouettésa, predstavlja omiljeni komad za pokazivanje tehnike i virtuoznosti plesača. Na baletnim natjecanjima često se izvodi ženska varijacija s lepezom iz samog pas de deuxa, a omiljena je i ona s kastanjetama iz prvog čina. Još je jedna vrlo popularna varijacija ona Kraljice Drijada iz drugog čina: ogromni skokovi a la seconde i zahtjevni talijanski fouettési često rađaju nove zvijezde ruskog baleta.

 

U Europu je koreografiju donio izbjeglica iz Kirova, Rudolf Nurejev. Njegova je inačica postavljana 1966. godine u Beču, četiri godine kasnije za australski balet, a 2001. za Royal Ballet u Londonu. Mikhail Barišnjikov postavio je balet za American Ballet Theatre 1978. godine, a George Balanchine svoju je inačicu predstavio u njujorškom baletu 1965. godine. Sami postavljači bili su i najzapaženiji izvođači: Nurejev s partnericom Lucette Aldous (danas se može vidjeti i dobra izvedba Aurélie Dupont i Manuela Legrisa), spektakularna izvedba Barišnjikova i Cynthije Harvey, specijalisti za Don Quijotea su i plesači španjolskog podrijetla (Paloma Herrera i Angel Corella), a danas su vjerojatno najdominantniji sitni Rusi koji prkose zakonima gravitacije, Natalia Osipova i njezin suprug Ivan Vasiliev.