1. početno razdoblje (1876. – 1921.)

Iako su gostujuće trupe znale plesati i prije, kod nas se balet razvija istovremeno kad i nacionalna opera – 1859., kada iz Rijeke u Zagreb dolazi Pietro Coronelli, koji je u Rijeci podučavao društvene plesove. Njegova prva djela su koreografija u opereti Momci na brodu, međučin opere Lucretia Borgia te prvi i treći čin opere Ivana pl. Zajca Boissyska vještica. Prilikom praizvedbe opere Nikola Šubić Zrinski, 04. studenog 1876., novonastali baletni ansambl prvi je put plesao pred zagrebačkom publikom. 1876./77. baletna grupa ima 12 plesača, što je bilo mnogo s obzirom na to da je tadašnja država željela ukinuti balet. 1892. izvedena je prva samostalna baletna predstava Vila lutaka Josepha Bayera. 1894. na čelo nacionalnog kazališta dolazi Stjepan Miletić, i on mnogo toga radi kako bi pomogao razvoju baleta. Odmah je angažirao primabalerinu milanske Scale, Emmu Grondoni, solistički par Luise i Achillea Viscusija te baletnog majstora Otokara Bartika. On je osnovao i prvu zagrebačku baletnu školu. Balet izvodi  umetke ali i cijele predstave, u kojima sudjeluje cijeli baletni ansambl. 1895. premijerno se izvodi Coppelia, koji se od tada zadržala na daskama zagrebačkog HNK. Tri godine kasnije pojavio se i prvi domaći balet  – napisao ga je Srećko Albini, koreografirala Emma Grondoni, a zvao se Na Plitvička jezera. Nakon toga slijedi dvadesetogodišnje razdoblje stagnacije, sve dok 1921. u Zagreb nije došla ruska obitelj Froman. Tada započinje prva etapa djelovanja HNK u Zagrebu.

 

2. prva etapa (1921. – 1934.).

Vezana je uz djelovanje ruske primabalerine, pedagoginje i koreografkinje Margarete Froman i dirigenta Krešimira Baranovića. Margarita Froman bila je primabalerina moskovskog carskog teatra, a tu je ulogu dobila i kod nas. Digla je balet na europsku razinu, a zagrebačka baletna škola daje čitav niz vrhunskih plesača: Mia Čorak – Slavenska, Ana Roje, Oskar Harmoš, Antun Vujanić i drugi. Izvode se najveći svjetski baleti – Labuđe jezero, Orašar, Šeherezada, Petruška, Žar ptica, Pulcinela…, a domaći autori skladaju vlastita djela (Licitarsko srce, Imbrek z nosom, Cvijeće male Ide…).

3. druga etapa (1934. – 1939.)

Pia i Pino Mlakar u suradnji s Franom Lhotkom.

Druga faza je povratak Pije i Pina Mlakara, koji su se školovali u Londonu, i koji su 1937. postavili balet Đavo u selu (oni su na glazbu Frana Lhotke napisali libreto, koreografiju i režiju). Taj je balet već 70 godina na repertoaru zagrebačkog HNK. Taj je balet dijelom utemeljen na baletu Đavo i njegov šegrt, kojeg je Lhotka napisao 6 godina ranije. Njegova suradnja s Mlakarovima se nastavlja u baletima Luk i Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi, no ti su baleti premijere doživjeli u inozemstvu (kod nas su plesani godinu-dvije kasnije). U ovoj etapi bitna su djela Jakova Gotovca, iako on nikad nije skladao balete. Tri su njegova djela ipak zaživjela na plesnoj sceni: završno kolo iz Ere s onoga svijeta (u koreografiji Margarete Froman), Orači (Gotovčeva simfonijska meditacija, također u koreografiji Margarete Froman) i Simfonijsko kolo (u koregrafiji Oskara Harmoša i Ane Roje).

4.      treća etapa (ratno i poratno vrijeme)

Ana Roje i Oskar Harmoš

Iako su ovih dvoje plesača dominantni u ovoj etapi, ne smije se zaboraviti Margareta Froman, koja i dalje aktivno koreografski stvara. Upravo ona je 1940. prva postavila Labuđe jezero u 3 čina, a 1948. prva je postavila Romea i Juliju (praizvedba tog baleta bila je samo 8 godina prije u Moskvi.

Važna plesačica u tom razdoblju je Mercedes Goritz-Pavelić, koja je 1941. prva plesala u pastirskim igrama Le petits riens i Popodne jednog fauna. Ta je plesačica svoju karijeru nastavila u Rumunjskoj, gdje je bila baletna solistica, koreografkinja i šefica baletnih ansambala.

Najvažniji plesački par, koji je obilježio ovu etapu su Ana Roje i Oskar Harmoš. Bili su klasično školovani, no nisu bili kruto zatvoreni prema modernom izrazu. Njihove najpoznatije koreografije su Život, Noć na pustoj gori, Petruška, Bolero. Uz koreografiranje, oboje su se aktivno bavili plesom, pa je tako Ana Roje ostala najpoznatija po Smrti labuda, Karnevalu i Bahčisarajskoj fontani, dok je Oskar Harmoš bio izniman karakterni interpretator, ostavši zapamćen po ulogama u baletima Đavo u selu, Romeo i Julija te Bahčisarajska fontana. Oboje su ostvarili međunarodne karijere u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u.

5.      četvrta etapa (1953.-1970.)

Niz novih plesača i koreografa: Sonja Kastl i Nevenka Biđin (koriste glazbu suvremenih hrvatskih autora).

Razdoblje počinje 1953., jer je to godina u kojoj Franjo Horvat radi novu, potpuno drugačiju koreografiju Licitarskog srca. U ovom razdoblju različiti autori donose mnoge scenske novitete. Po prvi puta postavljaju se neki baleti (Čudesni mandarin, Labuđe jezero (prvi put kod nas u 4 čina), Giselle itd.), pokreću se Nastupi mladi koreografa i po prvi puta se isprepliću uloge plesača i koreografa, a stvara se cijeli niz novih hrvatskih baleta (Helot,  Susreti, Čovjek pred zrcalom, Dom Bernarde Albe, Demon zlatne ulice, Legenda o Josipu,  Napuštene, Remi, Soba, Varijacije, Kentaur, Ozarena noć, Karneval iluzija, Papisa Ivana …). Do tolikog bujanja domaćeg baleta došlo je i zbog pokretanja Muzičkog biennala Zagreb.

Sonja Kast i Nevenka Biđin su iznimno plodne koreografkinje, koje u ovom razdoblju postavljaju cijeli niz uspješnih baleta: Susreti, Čovjek pred zrcalom, Pulcinella, Klasične Simfonije, Soba, Posljednja uloga, Dubrovačke skice, Simfonija in Re…

Sonja Kastl je, nakon karijere primabalerine, 1965. postala prva ravnateljica osamostaljenog Baleta HNK u Zagrebu.

 

6.      peta etapa (1970. – 1985.)

Najraznolikija faza; spektakli Waczlawa Orlikowskog

Njegova zagrebačka era započinje s Orašarom, a nastavlja se s Pepeljugom, Gusarom, Romeom i Julijom, Trnoružicom… Premda je u ovoj fazi bilo još koreografa (Jelinčić, Labis, Sertić, Rotaru, Bogdanić, Danovski, Kessler), Orlikowski ostaje zapamćen po svojim maštovitim i spektakulranim baletima. U to se vrijeme pojavljuju neka velika imena nove baletne povijesti: Ljiljana Gvozdenović, Almira Osmanović, Irena Pasarić, Maja Srbljenović-Turcu, Ostoja Janjanin, Svebor Sečak i drugi.

Po pitanju Orlikowskog baletni svijet je podijeljen. Iako mnogi smatraju da je u njegovo vrijeme HNK Zagreb bio na zavidnoj razini, postoje i oni koji se ne slažu s time. Jedna od najpoznatijih baletnih kritičarki, Tuga Tarle, za njega je napisala cijeli niz negativnih kritika (za koreografiju baleta Romea i Julija napisala je koristi plesače samo kako bi ostvario svoju viziju djela,  za Orašara je ustanovila da su pojedine masovne scene nečitke, a da je drugi čin rađen samo za pokazivanje spretnosti plesača a Gusara je otpisala utvrdivši da je rađen po lošem glazbenom predlošku i na zastarjelim koreografskim koncepcijama).

7.      šesta faza:

Milko Šparemblek (1985. – 2002.)

Milko Šparemblek, koji je nekad bio prvak baleta, ostvario je iznimnu inozemnu karijeru (direktor baleta Metropolitan opere, Gulbenikian baleta u Lisabonu i Baleta u Lyonu). Tokom svjetske karijere susreo se s mnogim suvremenim pristupima baletu, pa je donio novosti u naš balet: govor, pjesme i osebujne pokrete. On 1985. pokreće Baletne večeri, postavlja na scenu Pjesme ljubavi i smrti te Danse Macabre (koji se i danas redovno plešu), a njegovo najveće djelo je Carmina Krležiana (1985.), koje se sastoji od 14 slika koje nemaju radnju, ali su građene na čestim Krležinim motivima (Ljepota, Smrt, Besmisao…). To je prvi balet u kojem se pjeva koji je ikad postavljen na daske HNK.

U ovoj se etapi pokreće Koreografska radionica članova baleta HNK, 1996., a ona se održava još samo dva puta: 1997. i 2000. 125 obljetnicu baleta proslavlja se na prigodan način – premijerom Čudesnog mandarina Milka Šparembleka.

Obzirom da je knjiga u kojoj sam pronašla ovu podjelu pisana 2002., a nakon nje nije izdana nikakva publikacija koja bi se bavila poviješću našeg baleta, nova etapa nije obrađena. Nazovimo je fazom mrtvila, koja počinje 2002. To je faza u kojoj se više ne proizvode novi, hrvatski baleti, nego ansambl iz godine u godinu pleše baletne klasike (Labuđe jezero, Orašara, Trnoružicu, Pepeljugu, Vragolastu djevojku…). Svake godine HNK bilježi jedno inozemno gostovanje, koje donosi svjetske pristupe baletu. Nakon desetogodišnje stanke, 2010. repokrenuta je nekadašnja Koreografska radionica članova baleta HNK, koja se danas naziva Koreolabos. „Smisao ovog projekta je okupljanje, istraživanje i razvijanje kreativnih snaga našeg ansambla, otvaranje brojnih mogućnosti organiziranja edukativnih programa, gostovanja, razgovora na temu plesne umjetnosti i dr“ (Program predstava HNK).  Moguće je pretpostaviti da je ova faza trajala od 2002. do 2010., jer ponovno oživljavanje Koreolabosa upućuje na to da u baletnom ansamblu postoje mladi koreografi koji bi ponovno mogli vratiti stari sjaj našem baletu. Tome doprinosi i plan HNK da iduće, 2011. godine prikaže balet Tišina mog šuma, suvremenog koreografa Lea Mujića.