Tada su izvedena dva baleta Coppélija i Licitarsko srce. Nakon toga, Ivo Tijardović okuplja oko sebe grupu zainteresiranih za balet, s ciljem da plešu u njegovim operetama. Među njima bila je i Ana Roje.

Tridesetih se u Split vratila Mila Katić, koja je otvorila prvu baletnu školu, a uskoro je isto učinila Marija Zibina. Članovi oba studija su imali javne nastupe, ali oni su još uvijek bili amaterski.

1940. se osniva Balet u HNK, i za voditeljicu je pozvana Ana Roje (koja se školovala u Londonu, a plesala diljem svijeta). Ona sa sobom dovodi Oskara Harmoša te njih dvoje koreografiraju Baletnu večer, u kojem su osmislili baletne pokrete na glazbu više autora (Chopin, Čajkovski, Tijardović, Zajc…). To je bila njihova jedina premijera, koju su stigli izvesti samo šest puta, jer su u travnju 1941. Talijani okupirali Split i sve zabranili. Ana Roje i Oskar Harmoš odlaze iz Splita, no u njemu ostaje Marija Zibina. Ona je okupila polaznike svog studija, kao i škole Mile Katić, te 1944. u okviru Kazališta narodnog oslobođenja Dalmacije izvela dvije premijere Baletni divertissment slavenske muzike i Partizansko kolo.

1945. osnovano je profesionalno kazalište u Splitu, i premda je balet djelovao unutar opere na njegovo čelo dolazi Mila Katić. U prvo vrijeme, unatoč dobrim predstavama (Peer Gynt, Grob u žitu, Dinarka, Bahčisarajska fontana, Priče moravskog sela, San, Bolero, Trgovina lutaka) balet nikako ne uspijeva privući publiku. Naime, opera i drama su tokom vremena stekli publiku, a balet, kao zadnje osnovani, to još nije uspio. Sve se mijenja ponovnim dolaskom Ane Roje i Oskara Harmoša, koji će u Splitu provesti pet godina (1953. – 1958.) Oni su odlučili balet približiti publici, pa su napravili ciklus predstava Pravimo balet. Na početku izvedbe Ana Roje bi imala uvodno predavanje, a onda su se plesali pas de deuxi, divertissementi, solaže… Osim toga, postavili su cijeli niz dugovječnih i iznimnih predstava: Valpurgijska noć, Chopiniana, Slike s izložbe, Orači, Labuđe jezero, Đavo u selu, Stranac, Romeo i Julija, Peta Simfonija, Coppelia, Giselle… Osim koreografskim, oboje plesača bavilo se i pedagoškim radom, pa su osnovali Internacionalnu školu baleta u Kaštelima. Nažalost, nakon njihovog odlaska, škola se gasi.

Nakon njih, Franka Hatze-Kuljiš dolazi na čelo Baleta, a u vrijeme dok je ona bila na toj poziciji Miljenko Štambuk ističe se kao koreograf. Postavio je Krvo – proljeće, Grob u žitu, Amerikanac u Parizu i Rapsodija u plavom.

Manju krizu proživljavao je splitski HNK 1970., kada im je u požaru oštećena zgrada. To nije omelo umjetnike, pa tako ni plesače, da nastave sa svojim radom. Ipak, rad u košarkaškoj dvorani na Gripama, uz snimke glazbe, bio je iznimno težak. Unatoč tome, u toj dvorani održane su čak četiri premijere: Taso Gale no Hito Bito (Detoni), Tijelo žene (Fribec), Sej To Ši (Mauzimij) i Mu-u-u-u-u-u (glazbeni kolaž), a sve to u koreografiji Miljenka Vikića.

Nakon povratka u zgradu HNK slijedi klasičarsko razdoblje sve do 1996., kada plesači nisu u stanju odgovoriti zahtjevnim koreografijama na špici, pa se počinju miješati plesni stilovi. Od tada je splitski balet svaštarski: imamo moderne plesne izraze (Balada o ženi i bodežu Miljenka Vikića), neoklasične (Teuta Borisa Papndopula) i klasične (Đavo u selu Sonje Kastl).

Danas to kazalište ima istu situaciju kao HNK u Zagrebu.