Zato i ne čudi da je prvi pravi balet izveden 24. ožujka 1919.. Bio je to Proljetni san u koreografiji Zore Vuksan Barlović i Klemenska Pekelmana.

Početkom dvadesetih godina dva puta gostuje Ruski balet iz Moskve, a plesne večeri u HNK priređuju Klaudija Isačenko, Lidočka Wiziakova, Vaclav Vlčev, baletni ansambl braće Froman te plesačica Valentina Valina. Značajna je uloga plesača i koreografa Mihajla Semenova, koji postavlja prave balete: Coppéliu, Indijska Svećenica, Noć u čarobnoj šumi, Ples smrti. Balet je već tada, a u godinama koje dolaze to će biti još više vidljivo, služio kao ispomoć za razne dramske, operne i operetne nastupe.

Od 1924. uobičajene su Baletne večeri, koje se plešu jednom godišnje. Uz iznimku toga, sve do 1948. nema samostalnih baletnih predstava. Mnogo je gostovanja (Mia Čorak-Slavenska, Mercedes Goritz-Pavelić, Oskar Harmoš…), no domaći plesači još uvijek služe kao „ispomoć“. Godinu prije u Osijek stižu centrale osobe tamošnjeg baleta – Argene i Dragutin Savin. Argene je plesačica koja počinje s pedagoškim radom, iako to ide vrlo teško jer Osijek nema ni prikladnu dvoranu ni stalno zaposlene plesače (zanimljivo, ovo je jedini grad u našoj zemlji u kojem su plesači svoj posao radili honorarno, nakon što bi obavili svoj svakodnevni posao). Unatoč problemima, 1948. počelo se ozbiljno plesati (čemu je pridonio i slovenski baletan Stjepan Suhi): Đavo u selu, Šeherezada, Coppelia, Balada, Stranac. Stjepan Suhi je pokrenuo tečaj baleta, a uspio se izboriti za osnivanje baletnog odjela pri Muzičkoj školi. Njegovi odlaskom završava zlatno razdoblje, i započinje stagnacija, koja svoj vrhunac doseže umirovljenjem Argene Savin. Iako se ona trudila održati postignutu razinu, to nije bilo moguće.

Danas balet u osječkom HNK ne postoji kao samostalni dio HNK, nego plesači i dalje plešu kao ispomoć u dramskim i opernim ostvarenjima.