Ivica Sertić zagrebački je plesač i koreograf, koji već 50 godina živi i radi u Njemačkoj. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika po prvi puta odlučilo je dodijeliti nagradu za životni doprinos baletnoj umjetnosti i svi su se složili da je upravo Sertić najidealniji za tu nagradu. Na dodjeli nagrade, koja je održana u zagrebačkom HNK povodom Dana baleta, uspjela sam Sertića izvući iz gomile čestitara i porazgovarati s njim o prvim plesnim koracima, koreografiranju te životu u inozemstvu.
Čestitam na nagradi… Je li vas iznenadila?
Zapravo jest. Pozvan sam na proslavu 125. godišnjice baleta u Hrvatskoj i rado sam se odazvao. Nisam shvatio da ću dobiti nagradu, a kad sam saznao, to me jako iznenadilo. Priznanje koje mi je struka iskazala zaista mi mnogo znači.
Počeli ste plesati balet tek s 20 godina… To je jako kasno. Kako se to dogodilo?
Da, bio sam prilično star (smije se). Rođen sam 1927. godine, a točno 1947. prvi sam put zaplesao. Moj je brat plesao balet i jednom sam došao u kazalište k njemu. Oskar Harmoš, koji je tada podučavao u školi, pitao me bi li i ja pokušao plesati. No, rekao sam mu da zapravo nikad nisam vidio nijedan balet, pa me odveo na Labuđe jezero. Sjećam se kao jučer – ulogu Odilije i Odette plesala je Ana Roje. Bilo je divno. Svidjeli su mi se pokreti i glazba, pa sam to rekao Oskaru. Odmah potom sam se pridružio tečaju u kazališnoj školi i već slijedeće, 1948. godine bio sam na daskama HNK u Zagrebu.
Koliko je bilo teško započeti u dobi kada drugi plesači već imaju mnoge predstave u nogama?
Moja je sreća što sam se bavio sportom, pa sam imao predispozicije. Trebao sam naučiti tehniku, i moram priznati da mi je to bilo prilično teško. U tri sam godine morao savladati ono što su drugi učili godinama! Inače, prije baleta sam svirao saksofon, no kad su probe počele, prestao sam. Balet zahtijeva cijelog čovjeka, i ja sam morao odlučiti što mi je važnije u životu. Odabrao sam balet i nije mi žao.
Kada ste počeli raditi u HNK?
Ugovor kao plesač dobio sam 1950. godine, i odmah sam počeo plesati manje uloge. Postupno sam počeo dobivati veće uloge, pa sam postao i solist. Sedam sam godina plesao u toj kući. A onda sam otišao u Njemačku.
Zašto?
Pa, riječ je o prilično osobnom razlogu. Naime, oženio sam se (smije se) Moja je supruga, Ludmila Naranža, također balerina. Kad smo se vjenčali, živjeli smo odvojeno: ona kod svojih, a ja kod svojih roditelja. Nismo si mogli priuštiti stan i zato nisam dvoumio kad su me pozvali da plešem u inozemstvu. Supruga i ja smo otputovali u Heidenberg,.
Kako ste upoznali suprugu?
Kao solist sam povremeno znao biti član komisije koja je na audicijama odlučivala koga će primiti u kazalište. Na jednoj od audicija prvi sam put vidio svoju današnju suprugu i zaista je izvrsno plesala. Nakon što je primljena, odabrao sam da pleše sa mnom Linđo u Porinu, jer sam znao da je tek primljena i da će marljivo raditi da se dokaže. Bio sam u pravu, zaista smo to jako dobro otplesali. I tako je nekako počelo i između nas dvoje…
Pričajte mi o životu u Njemačkoj…
Prošao sam mnogo gradova i napravio mnogo koreografija. Moja je supruga plesala u baletima koje sam postavljao, ali ja bih to činio veoma rijetko, i to samo ako bi se neki od plesača razbolio. Bio sam u Heidenbergu, Berlinu, Luebecku, Wuppertalu, Muenchenu… Radio sam ono što sam želio, postavljao balete na glazbu koja me najviše inspirirala i odbirao prave plesače. Kad sam otišao u mirovinu neko sam vrijeme radio na Baletnoj akademiji u Muenchenu, a onda sam se prestao baviti baletom. Smatrao sam da mlađi trebaju dobiti priliku da se dokažu i zato sam prestao koreografirati. Posvetio sam se slikarstvu i to me beskrajno usrećuje.
Ivica Sertić s novinarkom portala u Foyeru zagrebačkog HNK
Kakve ste koreografije radili?
Pošto svako kazalište daje klasične balete, morao sam se prihvatiti koreografiranja i njih. No više sam volio raditi eksperimente i koristiti modernu glazbu. Nikad mi nije bio izazov raditi klasiku, jer to može svaki balet majstor, a moderna je ipak nešto drugo. Da me se ne bi krivo shvatilo, ja zaista cijenim klasiku. No, suvremeni izričaj je nešto u čemu sam zaista uživao. Zapravo nikad nisam radio ono što su i drugi, nego sam pokušavao biti drugačiji.
Kakav ste bili kao koreograf?
Brz. Zaista, bio sam jako brz, jer sam točno znao što hoću. Moji su asistenti bili dobro uvježbani i uglavnom sam, nakon što sam postavio koreografiju, morao biti prisutan samo na završnim probama. Tada bih ispravljao sitnice koje su promaknule asistentima i pazio na glazbenike. Oh, bilo je muke s njima. Sjećam se da sam jednom na završnoj probi za Coppeliu ostao u nevjerici: ni danas ne znam što je orkestar svirao, ali to nije imalo nikakve veze s onim što su trebali svirati. Potpuno su se pogubili! Od tada sam uvijek jednim okom pazio na orkestar.
Unatoč tome što ste praktično cijeli život proveli u inozemstvu, ipak ste pratili rad svoje matične kuće?
Apsolutno! Uvijek sam pratio što se događa u Hrvatskoj. Uostalom, od karijere sam se i oprostio upravo u Zagrebu. Postavio sam 1999. godine balet Dom Bernarde Albe, modernu koreografiju. To je bio zadnji balet kojeg sam osmislio.
Razmišljate li možda o povratku u Zagreb?
Ne znam baš. Punih 50 godina proveo sam izvan njega i da se sad vratim, sigurno bih se trebao naviknuti na potpuno drugačiji grad.
Što mislite o rekreativnim plesačima baleta – pitam vas to jer su mnogi naši čitatelji upravo rekreativci.
Ne moraju svi biti plesači, ali koristiti klasičnu tehniku je zaista izvrsno zbog razvijanja tijela. Mislim da zapravo i nema bolje od klasične tehnike. Zato u potpunosti podupirem sve one koji plešu balet, bez obzira koliko se ozbiljno njime bave.
