Angelin Preljocaj došao je u Zagreb kako bi vidio plesače Baleta HNK koji pripremaju njegova djela “La Stravaganza” i “Annonciation”. Premijera je 7. lipnja, a do sada su s njima radile Preljocajeve dvije asistentice. Koreografu je ovo prvi put da radi s našim plesačima – do sada smo, naime, mogli vidjeti tri njegova naslova – “Trenutak zajedništva”, “Posvećenje proljeća” i “Noći”. No, sve te koreografije izvodila je njegova trupa Ballet Preljocaj.

 

Zašto ste odabrali baš ove dvije koreografije za naše plesače?

– Kad smo dogovarali što će zagrebački plesači izvesti, došao sam pogledati kako rade. Moram priznati da su kvalitetni i da imaju potrebnu tehniku da iznesu ove predstave. Uz to imaju i senzibilitet, koji je naročito važan. Balet ‘Annonciation’ zahtijeva dvije žene koje su povezane i koje imaju izraženu spiritualnost. Ne religioznu, već više u smislu vizije svijeta i drugih ljudi. To je pitanje tijela, koje je poput antene, otvoreno da lovi valove koji do njega dopiru.

 

Baletno ste obrazovani, ali ste ipak odabrali suvremeni ples… Zašto?

– Shvatio sam da u baletu mogu biti samo lijepi interpret, ali da u suvremenom plesu mogu biti kreativniji i više se izraziti. Još volim klasični balet, naravno. On je naša povijest – to je kao da kažete da je Da Vinci nadmašen. Ne, njegova je umjetnost za sva vremena, baš kao i svaka druga umjetnost koja je dobra. Tako je i s baletom.

 

 

Angelin Preljocaj, foto: Jorg Letz

 

No, klasiku i dalje volite?

– Uvijek želim vidjeti klasiku i ona me jako zanima. Imajte na umu da je ono što stvaramo podložno vremenu koje prolazi: kad je Petipa radio ‘Labuđe jezero’, u to vrijeme taj je balet bio suvremen i moderan. Da ne govorim o ‘Posvećenju proljeća’ Vaclava Nižinskog. A eto, danas se ti komadi smatraju klasičnima.

 

Između ostalih, profesor vam je bio i slavni Merce Cunningham. Što ste od njega naučili?

–  Puno toga. No, on me je prvenstveno naučio da radim nešto, a ne samo pokazujem. Da trebam dati srce u to što radim, da trebam dati sebe u umjetnost, a ne samo prikazivati ili oponašati umjetnost. Sjećam se da je on, kad god je radio na nečemu, tome bio potpuno posvećen.

 

Nedugo nakon povratka sa školovanja iz Amerike, u rodnoj Francuskoj ste osnovali trupu… Zašto?

– Zaključio sam da je najbolji način na koji se mogu izraziti to da stvorim svoj pokret i da ljudima oko sebe, tom nekom svom plemenu, recimo to tako, pojasnim svoje ideje. Kad sam počeo, nisam vidio gdje će trupa biti danas niti sam razmišljao tako daleko u prošlost. Sad imam 24 plesača, a 60 nas sve skupa radi u našoj maloj zgradi. Najiskrenije, nisam ni mogao misliti da će toliko ljudi raditi oko moje ideje plesa. To je velika stvar. Meni je ples poezija. Kad tako gledam na stvar, ispada da svi ti ljudi rade oko poezije. U svijetu u kojem je novac mnogima najvažniji, meni činjenica da ljudi rade na poeziji vraća vjeru u ljudskost.

 

 

Prizor iz baleta, foto: Mara Bratoš

 

Tijekom karijere, osim sa svojom trupom, radili ste i s plesačima, primjerice, milanske Scale, New York City Balleta i Paris Opera Balleta. Kakva su bila ta iskustva?

 

– Jako važna, svakako. Kad god radim s plesačima koji nisu moji, susrećem se s plesačkim tijelom koje ne poznaje tako dobro moj plesni stil. Ja dajem njima, oni meni. To vam je kao kad dva orkestra sviraju istu glazbu, recimo Mahlera, a zvuče potpuno drugačije. Muzika koju izvode je tehnički, barem na papiru, ista, ali zbog druge vrste rada, iskustava, svirača i desetaka drugih detalja, oni zvuče različito. To je ljepota.

 

U vašim baletima ima svega – glazbe, slikarstva, mode, književnosti…

 

– Volim biti pod utjecajem drugih umjetnosti. U mojim komadima uvijek ima referenci na glazbu, filozofiju, slikarstvo… Kad odaberem temu za svoje djelo, posvetim joj se na minimalno godinu dana, da bih posve ušao u nju. Volim biti, da tako kažem. kontaminiran svime što je moguće o toj temi i to mi pomaže da radim.

 

 

Plešete li još uvijek?

– Nikad nisam prestao plesati. Da, da, da, plešem i dalje. Najprije zato što svojim plesačima moram pokazati neki pokret koji želim da izvedu, ali i zato što mislim da je svaki dan u kojem ne plešemo promašen i izgubljen.