Profesor sa Zavoda za elektroničke sustave i obradbu informacija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Predrag Pale, više je od običnog znanstvenika. Osnivač CARNeta, računalni forenzičar i ljubitelj tehnologije, već 15 godina ima jako zanimljiv hobi – balet. Iako će se mnogima činiti neobično da jedan 60-godišnjak redovito pohađa satove baleta, Predrag to čini s velikim entuzijazmom gotovo dva desetljeća.

 

Kako ste došli na ideju da se s 45 godina počnete baviti baletom? Jeste li prije toga imali neko plesno iskustvo?

Nisam imao baš nikakvo iskustvo. I balet mi uopće nije bio u planu. U plesni sam studio ušao radi stretchinga, nastojeći ojačati leđa jer me mučio ishaticus, „kočila“ su mi se leđa. No, stretching mi je bio malo dosadnjikav, a u studiju su imali i jazz dance. a jazz dance me uzbuđivao od mladosti, samo se nikad nisam usudio ni pomisliti da bih ja to smio raditi. No, kad sam već bio u plesnom studiju, odvažio sam se pitati bih li smio probati jazz dance. Bili su ljubazni i rekli da, naravno, smijem. Već drugi dolazak u studio me vodio na sat jazz dancea i tu sam ostao sedam godina. No, u plesnom studiju SPOT Zrinke Zovko i treninzi za početnike su trajali 90 minuta, od čega je bilo 30 min intenzivnog stretchinga. Također, trening jazz dance-a je imao 30 minuta baletnih vježbi, a tek onda jazz elemente i koreografiju. Tako da koju godinu kasnije, kad mi raspored nije odgovarao, Zrinka mi je ponudila da pored jazza dolazim i na sat „čistog“ baleta. Nakon što sam došao prvi put, ostao sam do kraja postojanja plesnog studija.

 

Opišite nam ukratko vašu baletnu priču…

Već na jazz danceu, susret s baletnim elementima mi je bio ugodno iznenađenje. Shvatio sam da svaki položaj tijela ili dijela tijela i svaki pokret imaju svoj naziv i nedvojbeno je kako izgledaju i kako se izvode. Da mi koreograf može telefonom izdiktirati sekvencu ili cijelu koreografiju da ju mogu otplesati ili poučiti grupu. Shvatio sam da je balet i gramatika pokreta i plesa i totalno štreberska, inženjerska aktivnost. Smatram ga temeljem ljudskog držanja i kretanja i volio bih da dijelovi baleta budu dio obrazovnog programa u najranijoj mladosti. Tijela bi nam bila bitno zdravija i bitno bolje bismo se osjećali u tijelu.

 

Kako ste se osjećali nakon prvog odrađenog klasa? Jeste li mislili da ćete u plesu ostati tako dugo?

Nakon prvog klasa sam bio u transu. Potpuno nesvjestan tog velikog čina za mene: da sam konačno u plesnoj dvorani, da plešem jazz dance koji me toliko godina mamio. Nisam razmišljao o budućnosti. Ali kad su me pitali što mislim do kad ću plesati, nagonski sam odgovarao: „Zauvijek“. I zaista mislim da plesati možeš do posljednjeg daha, makar i polupokretan. No, kad je država uništila plesni studio SPOT, neko sam vrijeme lutao i na kraju prestao vježbati balet. Nisam uspio naći trening koji bi mi punio dušu. Jer ja ne trebam trening samo za tijelo. To me ne motivira dovoljno. Pa sam otkrio Aidu i trbušni ples. Tri godine sam uživao u tome, a onda su došle gospodarske krize i problemi i posao me totalno zatrpao, borba za egzistenciju. Šest godina nisam ni ušao u plesni studio. A onda sam otkrio Alldance. Bila je to ljubav prije prvog pogleda… Želim zauvijek plesati, ali mi treba i pravo društvo i pravi voditelj za to.

 

Profesor ste na fakultetu, Vaš je pravi poziv poučavanje. Jeli transformacija u baletnog pedagoga zbog toga za Vas bila logična?

Možda čak i je. Kad mi je Zrinka ponudila da dođem na ljetne pedagoške radionice i postanem učitelj baleta, jazza i društvenih plesova, mamilo me usporediti kako je to poučavati pokret u usporedbi s matematikom. Zapravo, imao sam i konkretno pitanje. U podučavanju matematike me uvijek kopkalo shvatiti koliko puta treba učeniku dati da ponavlja rješavanje jednog tipa zadatka. Naime, kad premalo vježbaš, ne automatiziraš znanje, a kad previše vježbaš, sve ti se pomiješa. A isto sam primijetio u plesu. Pa sam se ponadao da bih kroz podučavanje plesa mogao otkriti koliko puta je optimalno ponavljati neki novi pokret. Nisam dobio odgovor na to pitanje, odnosno čini se da to jako ovisi o tome što se uči, tko i u kojim okolnostima. No podučavanje i plesa i tehnike ima jako puno zajedničkih elemenata.

 

 

 

 

 

Može li se Vaš pristup prema plesačima u ulozi baletnog pedagoga usporediti s pristupom koji imate prema svojim studentima?

Može. Griješe plesni pedagozi i koreografi kad pokazuju korake i traže učenike da ih ponavljaju, a da im prije nisu pokazali cijelu sekvencu kako bi trebala izgledati, da im nisu otplesali kako bi učenici shvatili što oni na kraju trebaju napraviti. Isto je tako pogrešno podučavati matematiku, tehniku, a da se prvo ne objasni čemu to služi, koji problem se time rješava.

Tko Vam je sve do sada bio pedagog i koliko je uloga pedagoga po Vama važna za svakog rekreativca?

Uloga pedagoga je presudna. Sofija Pinjušić je bila moja prva plesna pedagoginja. Imala je manje od 18 godina i sama je bila početnica i u plesu i u podučavanju. Ali imala je talent za podučavanje, strast za ples i poštovanje prema učenicima. To je sve što treba učitelju da bi bio veliki učitelj. I nju i mene kasnije je podučavala Zrinka Zovko čija je najvažnija velika osobina vjera u učenika koju prenosi osmjehom na licu. Kad ti se čini da nikad nećeš moći izvesti neki pokret ili sekvencu, njeno „ma hoćeš, hoćeš“ iz tebe izvuče i ono što nisi znao da imaš. Od Zrinke se može učiti i upornost u ponavljanju, težnja tehničkom savršenstvu. Aida Prilipija Jakuš iz studia Nefertiti je bila moja učiteljica trbušnog plesa. Kod nje je sve jednostavno. Ništa nije komplicirao ni teško. Tj. tako to ona prikaže i učini. I njena svestranost i težnja otkrivanju novih plesova i novih stilova. Petra Seitz iz studija Alldance je čarobnica u plesnoj dvorani. Ples s njom je doslovno terapija, doslovno otkrivanje sebe. Petra dvoranu pretvara u ružičasti balon sreće. S druge strane, koreografije za predstavu pretvara u penjanje na planinu savršenstva. Od nje se uči i koreografska kreativnost.

 

Ima li balet kao Vaš hobi utjecaj na Vaš svakodnevni posao na mjestu fakultetskog profesora?

Nema izravno. Neizravno ima jer me čini sretnijim bićem, a sretno biće bolje poučava. Baletna postura pomaže izdržati stajanje i govorenje osam školskih sati u jednom danu. Izazovi podučavanja u plesu pomažu i u savladavanju izazova u podučavanju tehnike.

 

Znaju li Vaši studenti da u slobodno vrijeme plešete i dali im spominjete svoj hobi na predavanjima?

Ne. Bih da se to ukaže korisnim i potrebnim.

 

Kakve su bile reakcije vaše obitelji i kolega na poslu kada ste počeli s plesom? Dali bi Vas mišljenje okoline ikada moglo obeshrabriti u onome što radite?

Kod kuće su bili sretni da sam konačno počeo vježbati tijelo. Na poslu nisu ni znali, sve dok se moje oduševljenje plesom nije moglo ne primijetiti. Nitko nije reagirao negativno. Danas ponekad netko na fakultetu napravi neku pošalicu na račun mog bavljenja baletom, ali ja uvijek imam dojam da je to zavist. Nitko nije neosjetljiv na mišljenje i pritiske okoline. Ali ja sam svojeglav, uporan do besvijesti, a ples mi toliko dobra donosi u život da bi mi morali ugroziti egzistenciju obitelji da odustanem od plesa.

 

Balet i vaša elektrotehnička struka naizgled nemaju puno zajedničkog. Možete li nam opisati povezanost koju Vi primjećujete između baleta i programiranja?

Da. Balet je toliko definiran i normiran da je čista inženjerska vještina. Koreografija se može programirati. Od svih plesova koje sam vježbao ili probao, inženjeri bi se najlakše snašli u baletu.

 

Vrlo ste zaposlen čovjek a ipak, vremena za ples uvijek imate. Koliko je baletni klas za Vas važan? Dali Vam se nekada nakon napornog dana teško motivirati za odlazak na klas?

Nikada. Jedva čekam trening. Trening me odmori od napornog dana, pa i uzbudi. Ključ je u voditelju i grupi. Sad plešem verziju jazz dancea u Alldance s Petrom Seitz i to je toliko inspirativno, istraživanje samog sebe u svakom treningu, prevladavanja najdubljih ograda, strahova, stida, a sve u društvu predivnih žena, uz sjajnu muziku i divne koreografije. Pa, tko ne bi tako htio završiti dugačak radni dan?!

 

Jeste li u nekom periodu razmišljali o odustajanju od baleta?

Nikad to nisam htio. Ali  je tako ispalo. Studio propao, pedagoginja odustala, novu odgovarajuću nisam našao. Sada plešem druge plesove, a balet podučavam. Ono što i kako znam. Ali se nadam da od plesa više ni pod koju cijenu neću odustati.

 

Imate 60 godina i bavite se fizički zahtjevnim plesom. Recite nam za kraj što biste poručili svima koji bi se htjeli okušati u baletu, a misle da su prestari?

Čovjek može sve što želi i za što je spreman puno uložiti. Nema zapreke za bavljenje bilo kojim plesom u bilo kojim godinama. No, bilo bi dobro svoje ciljeve uskladiti sa svojim mogućnostima. Besmisleno je natjecati se s onima koji imaju 20 godina. Poanta plesa je u održavanja tijela gipkim, uživanju u pokretu i sebi samom, drugim plesačima, glazbi. Nije poanta u akrobacijama i takmičenju. I inače, natjecanje u plesu smatram smiješnim paradoksom. Ako vas ideja da plešete mami, ako glazba pokreće vaša ramena, guzu, izaberite ples koji vas privlači i otiđite na tri treninga. Onda odlučite sviđa li vam se dovoljno da nastavite. Ako to nije to, tražite drugu vrstu plesa, drugog pedagoga. A ako vas mami baš balet, dođite k nama u Oazu plesa i pokreta ili u neki drugi studio koji sa strašću i ljubavi prenosi baletnu uživanciju čistim početnicima.