Večer tri baleta (u inozemstvu popularni tzv. triple bill) praizvedena je sinoć u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Bili su to baleti Concerto barocco, Pet tanga i Paquita. Popularnost triple billa u stranim kazalištima potvrđuje onu latinsku „Raznolikost veseli.“, a HNK je na dobrom putu da se i samo povede za tom krilaticom.

Prvi na redu bio je Concerto barocco proslavljenog američkog koreografa Georgea Balanchinea na glazbu Johanna Sebastiana Bacha (Koncert u d-molu za dvije violine), jednog od najvećih skladatelja svih vremena. Koreografiju je, u skladu s pravilima o stilu i tehnici Zaklade George Balanchine, prenijela Francia Russell, koja je i sama radila s pokojnim koreografom. Naizgled siromašan dekor pozornice (plavičasta pozadina česta u Balanchineovim koreografijama), odgovara jednostavnosti kostima (bijeli trikoi) i ne odvlači pozornost od iznimno zahtjevne koreografije. Sam koreograf je rekao da pokreti dviju balerina na početku (Pavla Mikolavčić, Yuka Ebihara), prikazuju dvije violine. Balanchine se, kao i u ostalim svojim baletima, nije suzdržavao od kondicijski vrlo zahtjevnih i brzih koraka, kako za soliste tako i za ansambl. Ali divne figure, forme, oblike koje Balanchine stvara tijelima plesača, ujednačenost ansambla, ostavlja izniman dojam na gledatelja. Naši su se plesači dobro pomučili, ali vrijedilo je svake kapi znoja.

Slijedio je balet Pet tanga u koreografiji Hansa van Manena na glazbu Ástora Piazzolle (Pet tanga za bandoneon uz pratnju). Koreografiju je prenijela Mea Venema. Ovaj balet doslovno se sastoji od pet tanga, izvedenih što od solista pa do više parova. Pozornica je također vrlo jednostavna (crni pod i pozadina), a kostimi upečatljivi. Osobito su mi se svidjele suknje balerina – naizgled potpuno crne, da bi pri naglim, oštrim pokretima eksplodirala crvena boja. Kostimograf je nizozemski likovni umjetnik Jean-Paul Vroom, a kostime je prenijela Petra Dančević. Spoj delikatnih pokreta baleta s izazovnim i strastvenim tangom, vrlo je uspio. Svidio mi se Drugi tango u kojem je nastupila solistica (Edina Pličanić) sa šest plesača. Tango ženske dominacije! Odličan je bio i Treći tango, solistička izvedba Georgea Stanciua, (s pravom) očitog miljenika publike. I impresivan Peti tango sa svim izvođačima i oštrim okretanjima glave, kao u pravom tangu.

Nakon pauze, uživali smo u klasičnom baletu Paquita u koreografiji, zagrebačkoj publici poznatog koreografa, Dereka Deanea. Iako ovdje nije bilo ni naznake radnje, Paquita je balet s pričom. U Španjolskoj, za vrijeme Napoleonove okupacije, mlada Ciganka Paquita, koju su kao dijete iz plemićke obitelji oteli Cigani, spašava francuskog časnika Luciena od smrti koju mu sprema španjolski guverner. Pritom se otkrije njezin pravi identitet i ona se udaje za Luciena. Gledali smo Grand pas de deux (Yuka Ebihara, Dmitrij Timofejev), četiri solističke varijacije i Codu. Divni kostimi (Derek Deane) i lijepa scenografija samo su doprinijeli užitku kojeg nosi ovaj veseli balet. Moram pohvaliti ansambl, balerine su bile vrlo ujednačene i sve su izdržale dugi balans u arabesku. Šećer na kraju!

Preporučam svima koji vole balet da pogledaju ovu Večer, prvenstveno zbog upoznavanja s (prema plesačima brutalnim) Balanchineom. A onima koji nisu ljubitelji, ili im je izdržati cjelovečernji balet prenaporno, ovo će biti dašak osvježenja. Izmjena tri sasvim različita baleta pružit će uvijek novo zanimanje za ono što slijedi, a to je i najzabavniji dio.