ZAGREB – Balet, odnosno koreodrama u 17 slika, Johannes Faust Passion Milka Šparembleka otplesan je sinoć u zagrebačkom HNK. Publiku definitivno nije ostavio ravnodušnom, čime je ostvario svoj umjetnički cilj. O Faustu će se idućih dana sigurno mnogo razgovarati u plesnim krugovima, i sasvim je sigurno da će mnogi biti oduševljeni njime, dok će drugima biti previše “moderan, promjenjiv i neobičan”.

 

Teško je sažeti sve ono što smo mogli vidjeti sinoć na sceni: od pokreta koji nosi emociju do onoga koji je nje posve lišen, preko hiperseksualnosti lišene erotičnosti, zla i dobra… Milko Šparemblek, to mu se valjda priznati, u nešto manje od dva sata svojeg baleta uspio je pokriti cijeli spektar emocija, podražaja i potreba. Da biste razumjeti Fausta uopće ne morate biti obožavatelj modernog baleta, što potpisnica ovih redaka uopće nije. Dovoljno je sjesti u publiku i prepustiti se onome osjećaju koji na sceni pulsira, raste, stvara se i raspada, uništava i porađa…

 

Izbor glazbe bio je izvrstan – koreograf je odabrao Bacha, Nenada Frangeša i skladbe nepoznatih srednjovjekovnih autora. Pokret se oko te glazbe isprepliće i definira je, scenografija joj ponekad daje drugo značenje, a kostimi je upotpunjuju. 

 

Teško je izdvojiti sve zanimljive, simboličke detalje. Na početku je izražena hiperseksualnost – ponajprije, žena koja pred starcima otvara svoj plaš i pokazuje im svoju nagost (iako je odjevena), pa do djevojke koju Lilith provodi pozornicom držeći je za uže koje joj je zavezano oko vrata, a publika vidi njene gole grudi (riječ je o svojevrsnoj plastičnoj masci, tako da ni u jednom trenutku zapravo ne vidimo golotinju). No ovdje ta gola tijela ne probuđuju želju – publika ih čak ne doživljava kao privlačna. 

 

Zanimljivo je i rezanje zrcala, kroz kojeg onda jedan lik prolazi. Tu je i bizaran, histeričan ples s lutkama. Svaki plesač uza se ima pričvršćenu veliku krpenu lutku, s kojom pleše, što stvara dojam da se na sceni nalazi daleko više plesača. Oni plešu svojevrsno kolo i dojam je mučan – histeričnost, besmisao, očaj, ludilo. Svemu tome doprinosi zvuk smijeha kojeg neprestano čujemo i magla na sceni.

 

Posebno je jak prizor Djevojaka uz vodu. Nakon mraka i ludila prije, sad dolazi nevinost, svježina, čistoća. Postoji nešto iskonsko u tom prizoru: vodi koja teče s izvora, bijelim platnima, raspletenoj kosi djevojaka… Pozadina scene je i dalje u mraku, ali taj mrak nije prijeteći i ne djeluje nimalo zlokobno. 

 

U drugom činu nešto je vidljivija tečnost pokreta, njihova mekoća s jedne strane i oporost, isprekidanost i gotovo grubost s druge strane. Prizor u kojem Iva Vitić Gameiro rađa crveno jaje, onaj u kojem na pozornici imamo drugu pozornicu, a plesači i sami postaju publika ili Lilithino otpuhivanje pijeska s dlana zaista su prizori koji se urezuju u sjećanje. Treba izdvojiti i trenutak u kojem jedino možete zadivljeno uzdahnuti: Lilith se nalazi ispred pozornice (u prizoru gdje se na sceni nalazi još jedna scena), plesači oko nje stvaraju dva kruga, đavli mašu zastavama, a reflektori objasjavaju njih i publiku.

 

Osim scenografije (koju potpisuje arhitekt Nenad Fabijanić) , kostima (Dženise Pecotić), dobre glazbe i plesa, sinoć su definitivno zabljesnuli plesači. Edina Pličanić kao zla Lilith, odnosno Helena, pokazala je da može utjeloviti zli lik. Kada sam prošle godine napisala da je Edina izvrstan Bijeli labud, ali u sebi nema Crnoga, pogriješila sam. Naša nacionalna prvakinja ima u sebi Crnog labuda i može savršeno otplesati i takve uloge.

 

Mefista je plesao izvrsni Guilherme Gameiro Alves, dok je pravo oduševljenje izazvala njegova supruga Iva Vitić Gameiro. U ulozi Margarete zaista je zabljesnula – od početka do kraja predstave svojom je izvedbom ostavljala bez daha. Ivi treba zaista čestitati na tome što je cijelo vrijeme održala istu kvalitetu izvedbe: bravo, Iva!

 

Dobar je bio i sam Faust, Tamas Darai, a treba istaknuti i Sretan par – Nataliu Horsnell (prekrasnog osmijeha, koja ovoga puta nije izgledala kao da nekome priprema neko zlo) i Andrea Schifana. Da ne navodimo poimenice članove ansambla, valja istaknuti kako su zapravo svi bili izvrsni.

 

Kako sažeti sinoćnji balet? Na trenutke lijep, na trenutke mučan. Prepun simbola, pun događanja, vrlo dinamičan. Osmišljen do najsitnijih detalja – balet kojeg treba pomno promatrati kako bi se svaki detalj vidio i cijenio. U svakom slučaju, ništa manje od toga nismo ni očekivali od Milka Šparembleka. Bravo, maestro!