ZAGREB – U svijetu se danas profesija baletne i općenito plesne umjetnosti bori s velikim i nevidljivim neprijateljem koji zatvara škole plesa i baleta, zatvara kazališta i dovodi u pitanje opstanak profesije kojoj su mnogi posvetili cijeli život. Jedan od njih napustio nas je. Jučer 28. svibnja u poslijepodnevnim satima umro je Norman Dixon. Neumoran u ljubavi prema životu i ljudima, prema baletu i kazalištu kao da se u ovim vremenima umorio i odlučio krenuti na prostore u kojima možda ima mjesta za valcer duše jednog romantičnog plesača.

 

 

Norman Dixon rodio se 9.lipnja 1926. godine u Desboroughu, Engleska, u obitelji koja je voljela kazalište i ples. Roditelji su mu bili aktivni plesači društvenih plesova i podržavali su njegovo sudjelovanje u dječjim kazališnim predstavama u početku dramskim a nakon 1943. godine kada je započeo učenje klasičnog baleta bili su sigurni da će ostvariti uspješnu karijeru. Drugi svjetski rat zaustavio je njegovo učenje no nakon kraja rata nastavlja kao stipendist svoje školovanje u Ballet Rambert School u Londonu te i postaje član te trupe u kojoj napreduje i zauzima mjesto prvog plesača i tumača glavnih muških uloga u baletima Giselle, Labuđe jezero , Orašar, Coppelija te tumači i glavne uloge u novo nastalim baletima toga vremena u koreografijama Waltera Gorea, Ninette de Valois, Antonya Tudora, Kenneta Mac Millana , Joha Cranka i drugih.

Norman Dixon, fotografiju ustupio Mladen Mordej Vučković

 

 

Osnovao je i vlastitu baletnu trupu Ballet Venture ( Baletni Pothvat) ali mu to nije pružalo dovoljno mogućnosti za koreografsko djelovanje pa odlaziu Portugal na poziv ljudi iz Gulbenkijanove zaklade i pet godine surađuje i oblikuje tu kasnije poznatu trupu. Nakon toga pozvan je u Rijeku gdje postavlja Vragoljastu djevojku sa puno uspjeha, slijede zatim Čile , Urugvaj , Sarajevo, München, Zagreb, Split, gradovi u kojima postavlja osim Vragoljaste djevojke, Sylphide Orašara, Coppeliu, te autorski rad na glazbu Weberna . Vragoljasta djevojka ostvarila je veliki uspjeh na svim pozornicama i u mnogim generacijama ostala zapamćena. Ostao je u Rijeci 1977. godine kao šef baleta, na poziciji koja je bila potpuno strana njegovoj umjetničkoj duši, uspješno vodeći plesače kroz teža ili bolja razdoblja tog baleta. U tom gradu dočekao je i mirovinu nakon čega se seli u Zagreb.

 

 

Ljudi koji su ga poznavali i koji su surađivali s njim znaju sve skrivene nijanse njegovih misli o baletu, muzici koju je obožavao o kazališnoj umjetnosti i slikarstvu kojim se povremeno i sam volio baviti. Njegov smisao za humor i duhoviti komentari ostaju u sjećanju onih koji su ga voljeli a Normana su voljeli svi koji su ga susretali. Opraštajući se od njega opraštamo se i s jednim vremenom u kojemu je oblik naše profesije bio drugačiji od ovoga koji će u narednim periodima nastati. Počivao u miru dragi Normane.