Plesači ne moraju biti savršeni, a početnici su izazov

Autor: //Datum objave: 21.09.2010.
Andreu Solomun upoznala sam na Svjetski dan plesa, kada je u Zagrebačkom plesnom centru vodila sad lyrical jazza. Osim što je izvrsno plesala i za vrijeme trajanja samo jednog sata smislila kraću koreografiju kojoj nas je naučila, činilo se da pršti energijom. Tada nisam znala da je Andrea školovana balerina, koja obožava sve vrste plesa i uživa podučavati ljude.
 
 
Pričaj mi o samim počecima – gdje si počela plesati…
 
Počela sam prvi puta plesati u Waldorskoj školi u Trnjanskoj, ali to je bilo nešto u vidu ritmike za djecu od 3 do 4 godine. Zapravo sam prvotno počela u predškolskoj grupi u Školi za klasični balet pod vodstvom Vlaste Rittig. Slabo se sjećam toga osim maglovitih sjećanja na boje trikoa i šlapica koje sam tada nosila, ali znam da je bilo na tim satovima jako veselo i očito sam iz tog razloga i ostala daljnje godine i, naravno, upisala osnovnu baletnu školu.
 
Kada si odlučila da je balet ono čime ćeš se baviti?
 
Ne mogu reći da je to bio trenutak, prije polagano tonuće. Trajalo je vjerojatno kroz tih par godina dok sam bila u predškolskim grupama i pripremnome razredu, a finale je uslijedio kada sam upisala prvi razred osnovne baletne gdje sam već bila itekako “pala” u nemilost baleta.

Koju si školu upisala?

Školu za klasični balet na Ilirskome Trgu u zagrebu gdje sam završila osnovnu i srednju baletnu školu. Dio školovanja bio je i pohađane privatnih satova kod profesora Guya Perkova i Silve Muradori, te satovi baleta u New Yorku na plesnoj akademiji Alvin Ailey te u plesnom centru Steps na Broadwayu.

 
Kako ti je bilo u školi?
 
Baletna škola je ne samo plesna nego i životna škola. Zahtjeva visoku dozu strpljenja, neograničeno radno vrijeme sa radom, redom i disciplinom. Zahtjeva mnoštvo životnih odricanja i donošenja odluka neminovnih za daljnji život. Promijenilo me fizički i psihički. Rekla bih bez laganja da baletnu školu ili preživiš ili ne. Oni koji je prežive mogu biti ponosni jer su jake osobe. Unatoč negativnoj konotaciji prethodno napisanih rečenica ne želim da netko pomisli kako nema ljepote u tome jer da je nema ne bi bilo balerina niti plesača uopće. Samo želim da svi koji pristupaju ideji da postanu školovani plesači znaju kako je to teška i nimalo jednostavna škola a tako i život. Valja ga živjeti 24 sata dnevno godinama ako ne i cijeli život. Stoga budite svjesni posljedica istog… Ali da je predivno – predivno je! Čovjeka na neki čudan način, unatoč svome znoju, bolovima i patnji, dovodi u stanje neizmjernoga zadovoljstva kada se ostvari tako dugo ulagani trud.
 

Andrea Solomun, foto: Elvir Tabaković
 
Plesala si u HNK. Kako to da se otišla iz kazališta?
 
Rad u kazalištu nešto je posve drugačije od baletne škole. To je svijet u kojem postoje veće odgovornosti kako prema publici, koreografima, baletnim majstorima tako i prema nama samima. Otišla sam jer sam shvatila da ne želim biti vezana za jednu zgradu, za jedan grad i za jedan kontinent. Svijet je tako velik!
 
Koji su ti je osobno najdraži balet i najdraža uloga?
 
Jedna od zaboravljenih a meni osobno jedna od najdražih predstava na repertoaru HNK je balet Carmina Burana. Jako volim Bajaderu te, makar je stereotipno i makar sam ga sto godina plesala, volim Labuđe jezero – posebno treći čin. Postoji još cijeli niz modernih baleta poput Chrome Wayne McGregor-a ili pak koreografije Jirija Kyliana…
 
Sada plešeš nešto drugo i podučavaš… Kako je došlo do toga?
 
Sada plešem zapravo sve. Shvatila sam da na tržištu u ostatku svijeta postoji neminovna potreba za znanjem svega. Ili znaš ili otpadaš. Surova je istina da su plesači potrošna roba. To si svi mi teško priznajemo ali to je tako. Danas riječ plesač ne obuhvaća samo jazzera, samo balerinu ili samo suvremenjaka, plesač je osoba koja poznaje mnoštvo tehnika a usavršila se u možda nekoliko njih. Bilo kako bilo to je počelo nakon baletne škole. Počela sam istraživati pokret i raditi suvremeni, moderni, pa jazz i hip hop, dunham, step… Te stvari ujedno i podučavam kako bih ih prenijela onima koji nažalost u Hrvatskoj nemaju mogućnost neke od njih učiti jer kod nas nisu ustaljene i tipične.
 
Jesi li imala neke veće ozlijede tokom svih godina bavljenja plesom?
 
Za sada nisam imala neke drastične i veće ozljede zbog kojih bih morala imati možda i operativne zahvate ali dogodile mi se jesu neke nezgode. Uganula sam nogu i to dosta jako pa nisam mjesec i pol mogla plesati te sam jednom prilikom ozlijedila rame. Niti jedna nije bila velika ali moram priznati da posljedice i dan danas, recimo na ramenu, osjećam. Važno je čuvati tijelo i razumno ga koristiti. Ja imam sreće genetski ali isto tako se redovito i prije i poslije sata zagrijavam i istežem. Priprema tijela na rad je od velike važnosti.
 
Jesi li ikad pomislila da bi bilo bolje da si odabrala nešto drugo?
 
Onih dana kada mi ništa ne ide pomislim da sam potpuni promašaj i ja i moja plesna karijera, pa se tješim evo bar završavam fax. Međutim to je potpuno normalno. Svi povremeno imamo egzistencijalna pitanja ili barem ona što bi bilo kad bi bilo… Drago mi je što sam baš ovo odabrala.
 
Andrea u skoku, foto: Vedran Petak
 
 
Nastupaš li negdje i danas?
 
Nastupam u off projektima koji nisu načelno vezani za neko kazalište u smislu da sam dio ansambla, već kao vanjski suradnik, a evo upravo sada radim na nekoj predstavi.
 
Koji su ti planovi za budućnost?
 
Planovi su mi šaroliki, od rada ovdje u Hrvatskoj do daljnjeg rada za neke plesne kompanije u inozemstvu. Također sam se bacila i na koreografiranje kao i na pedagoški rad pa sam i u tome području aktivna glede budućnosti. Imam nekih snova ali držim ih za sebe dok se ne ostvare.
 
Kako se osjećaš, dok podučavaš, kad ti dođe neki potpuni početnik?
 
Koliko je teško raditi s ljudima koji ništa ne znaju? Početnike smatram izazovom. Da je lako raditi s njima – ha, pa kako sa kime. Najčešće su upravo amateri na mojim satovima oni koji se više trude nego li profesionalci. Vjerojatno jer ih nitko ne tjera osim ljubavi prema plesu.
 
Što bi mogla poručiti plesačima koji posjećuju našu web stranicu?
 
Dugo mi je trebalo da shvatim da kao plesač ne moram stalno biti savršena. Da nije propast svijeta ako danas napravim dva pirueta a ne tri. Da je dozvoljeno, ako ne i poželjno, pasti. Dizanje je ono koje nas čini dobrim plesačima a ne padanje lošima. Opustite se jer iz grča i prevelike želje ne dobivate istinski pokret. Tehnika je jako važna ali nije presudna. Treba plesati sa srcem i iz srca, a manifestacija unutrašnjosti daje pokretu ljepotu. U plesu treba jednostavno uživati i tada je i vama i publici jednostavno najljepši.
Najnovije iz kategorije "Intervjui":

“Čovjek može sve što želi i za što je spreman puno uložiti”

Profesor sa Zavoda za elektroničke sustave i obradbu informacija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Predrag Pale, više je od običnog znanstvenika. Osnivač CARNeta

Novi ravnatelj najavljuje: balet će se širiti Dalmacijom

Ilir Kerni postao je novi ravnatelj splitskog Baleta. Iza njega je dojmljiva karijera: bio je baletni prvak, balet majstor i pedagog u Hrvatskoj i inozemstvu. Iza sebe ima suradnju

“Uvijek želim vidjeti klasiku i ona me jako zanima”

Angelin Preljocaj došao je u Zagreb kako bi vidio plesače Baleta HNK koji pripremaju njegova djela “La Stravaganza” i “Annonciation”. Premijera je 7. lipnja, a do sada su s nj

Najnovije vijesti na portalu:

Predstavljena prva premijera

SPLIT – Na medijskoj konferenciji u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta Split predstavljena je prva baletna premijera 67. Splitskog ljeta, plesna večer koju čine neoklasični

Najavljeno Splitsko ljeto

SPLIT – Konferencijom za medije u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta Split jučer je predstavljeno je 67. Splitsko ljeto. Po šezdeset i sedmi put kazališna umjetnost u Splitu

Završeno natjecanje

ZAGREB – Na gala koncertu Slavenska Prix održanom u subotu na sceni HNK u Zagrebu dodijeljene su nagrade Međunarodnog baletnog natjecanja Mia Čorak Slavenska. Zlatnu medalju