ZAGREB – HNK je bio pun zainteresiranih gledatelja, koji večeras došli pogledati premijeru baleta Orašar u koreografiji Dereka Deanea. Ova je verzija gotovo posve drugačija od one koju su baletomani u Zagrebu navikli gledati, koju je 1970. godine na scenu postavio Waczlaw Orlikowsky.

Po prvi puta prikazani Orašar podijeljen je u dva čina i četiri slike. Radnja ne počinje Klarinom domu, gdje se okupljaju prijatelji njene obitelji kako bi zajedno dočekali i proslavili Božić, nego pred njenim domom. Drossemeyer je taj koji dolazi

iza svih čestitara, nosi za poklon orašara u obliku drvenog vojnika te nam pokazuje čarolije. Jedna od njih je darivanje orašara maloj Klari. Radnja je dalje poznata – djevojčica je oduševljena novom igračkom, a pod božićnim drvcem je ostavlja tek kad odlazi na spavanje. Tada se pojavljuju štakori koji joj ga žele oteti, no uspijeva ga spasiti. Drossemeyer joj pomaže, pretvorivši lutka orašara u vojnika. Potom vodi u čarobni svijet snova gdje cvijeće i pahuljice plešu. Klara, sjedeći s Drossemeyerom, sa zanimanjem promatra Španjolski, Kineski, Arapski, Ruski te Ples mirlitona. Na kraju priče, Klara se budi iz lijepih snova.

Što je drugačije u ovoj verziji Orašara? Uloga Drossemeyera posve je drugačija – on je svjesni pokretač radnje, aktivan, sveprisutan. Riječ je o mladom plesaču koji sudjeluje u radnji čitavo vrijeme i koji je na trenutke zabavan, a na trenutke jeziv. Pošto je taj lik izbio u prvi plan, uloga Klare ostala je prilično blijeda. Nova je koreografija u toku sa svjetskim trendovima u baletu, scenografija (koju potpisuje Roberta Guidi di Bagno) je lijepa, no ovaj Orašar nalikuje mnogima koji se mogu vidjeti u svijetu.

Orašar Dereka Deanea nije nam, nažalost, prenio čaroliju jednog predivnog sna kojeg malena Klara sanja uoći Božića. Gledajući verziju koju je postavio Waczlaw Orlikowsky svi smo, barem za vrijeme trajanja predstave, bili poneseni u svijet bajki. Večeras to, nažalost, uopće nismo bili.