ZAGREB – Dobili smo novog Orašara. Premijerno je otplesan sinoć u zagrebačkom HNK, a djelo je koreografa Vladimira Malahova. Publika je pokupovala sve karte na čak 20 izvedbi, naslijepo, ne znajući kakva ih predstava uopće čeka. Sudeći po onome što smo sinoć mogli vidjeti, u pravu su što su kupili karte. Malahovljev Orašar zaista je dobar balet. Posebno ako prestanemo raditi ono što svi zapravo godinama radimo: svakog novog uspoređujemo s djelom majstora Orlikowskog. Takav se balet ne može ponoviti, osim ako se toga ne vrati na scenu (i dalje ne gubimo nadu da bi se to moglo dogoditi). Budimo iskreni: ovaj Orašar nije u toj klasi, baš kao što nije bio ni onaj Dereka Deanea, no ako niste gledali Majstorov, ovaj će vas oduševiti.

Plesači su sinoć zaista bili spektakularni. Bilo je nekih greški u izvedbi, no na njih se ne treba ni osvrnuti. Ono što je prekrasno jest emocija koja je dolazila sa scene. Plesači su zaista bili sretni i uzbuđeni zbog onoga što plešu, a ta njihova sreća bila je zarazna. Teško je izdvojiti najbolje i ne bi bilo pošteno, jer su zablistali baš svi: od Ive Vitić Gameiro i Guilhermea Gameira Alvesa koji su plesali Klaru i Orašara, i čija je kemija na sceni bila vidljiva i prekrasna, pa preko ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine, koji je tumačio ulogu Drosselmeyera (glumačka je to uloga, gotovo da i nije plesna), pa do Natalie Kosovac i Andrea Schifana u Španjolskom plesu, Rieke Suzuki i Takuye Sumitoma u Kineskom plesu… Baš svi su sinoć dali sve od sebe da predstava bude što bolja i uspjeli su.

Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves, foto: HNK

Ono što je ovdje novost u odnosu na Orašare koje smo prije gledali je, za početak, činjenica da u njemu ne plešu mala djeca. Neke od miševa i vojnika plešu polaznici baletne škole, ali srednje, ne i osnovne, tako da nema mališana koji se igraju oko drvca. Drosselmeyer je u ovom Klarinom snu aktivniji nego što smo navikli: zapravo, povremeno ga je na sceni čak i malo previše. Promijenjene su i sitnice: Orašar, kad ga upoznajemo, nije drvena lutka, nego je odmah plesač. Drosselmeyer Klari, čim zaspe, predstavlja likove koje će vidjeti kako plešu i oni među sobom komuniciraju. Klara je istovremeno i Vila Šećera, a zanimljivi su i kostimi pahuljica. Premda su one inače elegantne, ovdje su im kostimi pomalo čudni. Zbog kapice na glavi i gusto našivenih slojeva tila, izgledaju kao punašne umirovljenice, a ne elegantne pahuljice.

Moglo bi se ponešto i zamjeriti, osim tih kostima pahuljica (ostali su zaista izvrsni). Nije ovo balet pun bravura od kojih zastaje dah – zapravo, baletni vokabular je prilično bazičan. Jedina iznimka je Grand pas de deux. Nisu dovoljno iskoristeni muzički akcenti, a cijeli balet je pomalo prigušen i lagano ima starinski ugođaj. Nije to spektakl od kojeg nećete moći spavati niti ima onu istinsku magiju kakvu Orašar nekad zna imati, no u svakom slučaju, ovo je najbolji balet postavljen u HNK zadnjih nekoliko sezona. I svakako ga vrijedi pogledati.