ZAGREB – Nakon dugog iščekivanja, slavni balet Edwarda Cluga „Radio&Juliet“ otplesan je jučer pred očima hrvatske publike u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Iako nije potrebno dodatno pojašnjavati o kakvom konceptu se zapravo radi, ipak ćemo skrenuti pažnju na značenje samog naslova koji je sažeo i čitav koncept ove ideje. Prikaz Romea i Julije uz sadržajno glazbeni dodatak Radioheada koji je, baš kao da je jedan od plesača, uprizorio ovu modernu verziju slavne ljubavne priče – motiva čestog u svakoj od sedam umjetnosti tradicionalne estetike.

 

Glavna zvijezda čitave priče je spektakularni Denis Matvienko, prvak Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga, muški dio slavnog baletnog para Denis i Anastasia Matvienko, opravdano smatran jednim od najboljih svjetskih baletnih umjetnika. Ovaj ukrajinski biser publiku je ostavio kratkih uzdaha i dubokih izdaha kroz oba čina spektakularne večeri, dokazujući svakim svojim pokretom očekivanu besprijekornost, ali i dovitljivost te neobjašnjivi element kojim svaki pokret čini baš samo sebi svojstvenim, nezamislivim u izvedbi nikoga drugoga.

 

Prvi čin je osmišljen kao dvadesetominutna koreografska poslastica pod imenom „Quatro“. Quatro je izvorno postavljen isključivo za Denisa i Anastasiu Matvienko te još jedan baletni par supružnika, no u Zagrebu je prikazan u nešto drugačijem sastavu. Ovaj Clugov autorski uradak svoje autorstvo duguje i samim plesačima, s obzirom da je Clug pri stvaranju ovoga komada krenuo od samog karaktera umjetnika. Pružio im je okvir priče, a sam sadržaj ostavljen je plesačima, odnosno maštovitosti i semantičkoj prirodi njihovih pokreta, jednako kao i oku publike.

 

Četiri plesna pojedinca kombinirajući četiri različita para među sobom su tako kroz osam različitih sekvenci demonstrirali svoje poluautorstvo čiji tijek se odvijao od futurističkog početka distorziranih pokreta do sve fluidnijih pokreta približavajući se prema kraju. Apsolutno nezanemariv element ovog kratkog užitka jest glazbena pratnja klavira i violončela čiji zvukovi su zasuli čitavu izvedbu s glazbenom prašinom pružajući gledateljima zbilja jedinstven doživljaj te dostojan uvod u ključnu točku večeri.

 

Prizor iz baleta, izvor: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

 

Ključnu točku večeri otvorio je upravo Romeo (Denis Matvienko) i njegova „banda“ te genijalna „Morning Bell“ iznimnog Radioheada. Spomenutoj postavi „muškog dijela“ scene pridružila se ubrzo i Julia (Olga Tymosheva) te su već prvom točkom osvojili ovacije publike. Za razliku od prethodnog čina, Radio i Juliet prati tijek zamišljene priče, no u njenom modernom izričaju i nešto drugačijem završetku – naime, kraj baletnog djela nije značio i kraj za Juliju kao u izvornoj Shakespearovoj ideji, no za Romea, po svemu sudeći, jest. Dramatični i tragični Radiohead diktirao je tako moderne pokrete baletnih junaka, a čitava izvedba je nizom detalja osuvremenila prikaz.

 

Romeo i „banda“ na pozornici su se pojavili u muškim odijelima, što je dodatno povećalo testosteronski ulični prikaz suvremenog Romea. Vrhunac takvog prikaza obilježila je slavna književna tuča koju su u ovoj izvedbi popratili ovacijski krikovi publike. Nered izazvan nesparenom kombinacijom nedefiniranih, no opet baletnim poznavaocima prepoznatljivih koraka, publiku je ostavio zabezeknutom. Usprkos neredu ovoga spoja, „dečki“ u crnim odijelima su manifestirali nevjerojatnu simultanu suradnju apsolutno svakog pokreta.

 

Jednako spektakularno izveli su također i ubojstvo Merkucija. Harmonijom glazbe i klasičnog pokreta u modernom poderanom ruhu uprizorili su Merkucijevo ubojstvo, dok je sam Merkucije nakon ubojstva otplesao i svoju solo dionicu uprizorivši tako svu slavu i čast svoje smrti. Namjerno ili ne, sam odnos Romea i Julije kao da nije bio toliko dorađen i naglašen. Njihov odnos na sceni popratio je također crno-bijeli video prikaz uvjetno rečeno slične radnje kojim je i sam balet otvoren.

 

No, sam kraj u kojem Julija svojom izvedbom oplakuje Romeovu smrt kao da nije doveden do vrhunca. Je li to možda Clugova namjera kojom je u svojoj modernoj interpretaciji htio izbjeći klasičnu očekivanu dramatičnost pri zatvaranju ili samo osobni doživljaj oka određenog promatrača, za samu poantu nije ni bitno. Poanta je, pak, ta, da je Zagreb ugostio jedan estetski šok s razlogom glorificirane kvalitete svjetskih razmjera koji je publiku razdražio i ponudio jedan čitav svijet u malome.