ZAGREB – Posvećenje proljeća, na radost mnogih, ipak nije izazvalo burnu reakciju kao na praizvedbi u Parizu prije ravno stotinu godina. Tada je, svjedoče kroničari, među nezadovoljnom publikom došlo do tučnjave, zbog koje je policija morala intervenirati. Situacija u zagrebačkom HNK večeras bila je daleko od toga – publika je izvrsne plesače ispratila dugim aplauzom.

Baletna večer, kojom je otvoreno 27. Muzičko biennale Zagreb, podijeljena je na dva dijela: u prvom se plesalo na glazbu Claudea Debbussya Šest antičkih epigrafa te U bijelome i crnome, a potom se u drugom dijelu večeri plesalo na glazbu Igora Stravinskog Posvećenje proljeća. Obje koreografije postavio je Edward Clug, a skladbe su odsvirali Andrey Gugnin i Vadym Kholodenko.

Prvi dio večeri bio je vizualno dojmljiviji. Plesači su bili jednostavno odjeveni, u crne hlače te zelene (žene) i tirkizne (muškarci) majice. Četrnaest plesača djelovalo je kao jedno tijelo, živ organizam koji se neprestano pokreće, doživljava promjene, ali se ne raspašeda. Pozornica je, iako ogoljena, izgledala vrlo efektno: osim sive pozadine i bijele klupe na kojoj su plesači sjedili, nije bilo apsolutno ničega. Takvo što se dobro uklopilo, jer je pozornost publike usmjerila na ono bitno – ples. Koreografija Edwarda Cluga bila je prihvatljiva, ali kao da je nedostajalo hrabrosti da napravi nešto jače, što bi na publiku moralo ostaviti snažan dojam, bilo da je on dobar ili loš.

 

Jednak koreografski potpis vidimo i u Posvećenju proljeća. Njegova interpretacija slijedi originalni libreto o žrtvovanju nevine mlade djevojke poganskom božanstvu, kako bi ono bilo zadovoljeno, a u zajednicu se vratio svojevrsni mir. Clug je odlučio dodati vodu, za koju je rekao da se pojavljuje kao logična posljedica ove priče. U svim kulturama voda ima mnoga simbolička značenja, a ona je svima izvor života.

– Uroniti u vodu da bi se iz nje izašlo, ne rastvorivši se u njoj, osim simboličkom smrću, znači vratiti se izvorima. Voda je iznenađujuće obogatila predstavu, potencirajući i dodajući nova značenja te se savršeno uklopila u smisleni dio predloška. Za vizualni dio predstave, koji je meni uvijek važan, posve sam se oslonio na suradnike, a oni su mi pomogli ostvariti jednostavan i snažan scenski prostor koji ostavlja sve mogućnosti plesnim interpretacijama, pomažući im da ostvare svoje opsesivne uloge u ritualu koji nameće osjećaj neizbježnoga – istaknuo je Clug.

Mlazovi vode koja metaforički pada s neba bili su zaista iznenađujuć i posve neočekivan element. Plesači su je iskoristili na izvrstan način: njihovi pokreti prouzročili su prštanje vode, što je bilo dojmljivo, a koristili su je i kao instrument kreiranja novog načina kretanja. Konkretno, prizori u kojima plesači po pozornici povlače Izabranu (Edinu Pličanić), stvorili su dojam da ona na neki način lebdi, a ne da sjedi.

 

Još je jedna scena bila jaka – trenutak u kojem žene raspliću kosu Izabranoj. Nije trajala dugo, jer joj nisu rasplitale cijelu kosu, ali je bila doista efektna. Izabrana se tada sprema učiniti što se od nje očekuje, žrtvovati se, i zbog toga promatrača prolaze trnci gledajući ritual u kojem se nazire tračak neke bolne prisnosti.

Sve u svemu, iako večeras viđeni baleti nisu publiku bacili u trans, nije bilo negativnih primjedbi. Najčešći komentari publike bili su da je predstava u redu, ali nigdje nije bilo uzbuđenja. Sigurno je da nitko neće u danima koji slijede razmišljati o baletu kojeg su večeras gledali. Umjetnost treba izazivati, propitivati, biti drska i revolucionarna, ali za to treba imati hrabrosti. Iako su u Clugovoj koreografiji zabljesnuli plesači, valja priznati da u njoj nije bilo iskre koja je prije stotinu godina zapalila vatru u Parizu.