ZAGREB – Jedan od iščekivanijih plesnih naslova, balet Kraljevi bogova sinoć je praizveden u HNK Zagreb. Dojmove je pomalo teško sažeti: iako je riječ o predstavi koja je izvedena u sklopu Biennalea (koji je njome sinoć i završen), pa smo mogli očekivati moderan iskorak, predstava ipak nije oduševila. Sjetimo se, primjerice, baleta Air/Zrak, koji je u sklopu Bienallea izveden prije četiri godine. Premda, za pojmove zagrebačke publike možda odveć moderan, taj je balet izazvao pravo oduševljenje među publikom. Takvo što sinoć se, nažalost, nije dogodilo.

U modernoj izvedbi koja je podijeljena na dva čina, na sceni je bilo pedesetak plesača. Scenografija i kostimografija bili su izrazito minimalistički što je u središte pozornosti stavilo koreografiju. Takvo što obično je dvosjekli mač: dobro izgleda ako je koreograija (i plesačko tijelo) dobra, no ako to nije slučaj, tada je riječ o pravoj katastrofi. Sinoćnji balet nipošto ne bismo mogli nazvati katastrofom, no nije oborio s nogu.

Koreografiju potpisuje Pascal Touzeau, umjetnik čiji je koreografski rukopis definitivno originalan. On je autor scenografije, kostimografije, a osmislio je i oblikovanje svjetla. Glazbu su skladali domaći skladatelji: Tomislav Oliver za prvi dio Kompleksna poezija i Ivana Kiš za drugi dio Mehanizam sebičnog gena. U predstavi su nastupili Edina Pličanić, Olja Jovanović Zurovac, Petra Vargović Stanciu, Iva Vitić Gameiro, Milka Hribar Bartolović, Natalia Horsnell, Tomislav Petranović Azamat Nabiullin, George Stanciu, Guilherme Gameiro Alves, Tamás Darai uz ostale soliste i gotovo cjelokupni ansambl Baleta. Zanimljiv je bio i nastup Leonarda Jakovine, novog direktora baleta HNK.

Na početku prvog čina na sceni smo vidjeli puno plesača, od kojih je većina statična. Svega nekoliko ih razbija monotoniju plesom, što stvara zanimljivu opreku pokreta i njegova odsustva. Mnoštvo različitih plesova odvijalo se u isto vrijeme, što je  stvorilo dojam košmara na sceni,  no plesači su ipak ostavili dojam cjelovitosti. Glazba je također bila moderna i usklađena sa plesom, ali ne odviše ugodna za slušanje.

Drugi je čin manje dinamičan, sa slabijom rasvjetom, koja je stvorila sumornu atmosferu. Nekoliko je plesača također plesalo različite koreografije na sredini scene, dok je ostatak ansambla okružio na pokretnoj sceni. Na kraju se svi plesači okupe oko reflektora,  koji je svojim svjetlom napravio kontrast sa cijelom izvedbom, koja je do tada bila u polumraku.

Iako je do izražaja došla tehnika plesača, cijela je izvedba ostala bez poante. Publika se nakon prvog čina vidljivo prorijedila, no gledatelji koji su ostali do kraja oduševljeno su nagradili plesače, koreografa i skladatelje gromoglasnim pljeskom i ovacijama.