ZAGREB – Više od tisuću plesača u tri je dana nastupilo pred punim gledalištem zagrebačkog kazališta Trešnja. Jubilarni, 10. Dani Silvije Hercigonje donijeli su pregršt koreografskih rješenja i novih plesačkih nada. No, iako je revija nazvana imenom velike balerine, koreografkinje i pedagoginje, tek nekoliko koreografa odabralo je izraziti se klasičnim baletom.

Prvog dana klasičnom su tehnikom plesale djevojke iz Plesnog studija Lepeza, čije koreografije potpisuju Vladimira Vrhovšek i Ida Škof. Osim njih, balet su na pozornicu donijeli i članovi Baletnog doma kulture Kristalna kocka vedrine iz Siska, koji su ulomcima iz baleta Orašar opčinili publiku.

Drugoga dana bilo je nešto više klasike. Osnovna škola za balet i ritmiku predstavila se koregrafijom Proljetno sanjarenje Antonijete Šekete-Gleich. Plesačice su bile u lijepim romantičarskim pačkama, no samo to je bilo dobro u viđenom. Promjene formacija bile su vrhunac koreografije, koja je veoma dosadna i predvidljiva. Nešto je podnošljivija bila koreografija Farandola, koju potpisuje Lidija Božić, ali samo zato što je bila riječ o karakternom plesu i šarenim kostimima.

Škola za klasični balet poslala je učenicu trećeg razreda srednje škole, Marijanu Dominis, koja je plesala četvrtu varijaciju iz baleta Paquita. Prijenos varijacije, kojeg potpisuje Lydia Mila Milovac, bio je dobar, a mlada plesačica izvrsna.

Baletni studio Saule predstavio se s dvije točke: Valcer su plesali mališani, a Arapski ples dvije starije djevojčice. Valcer su neodoljivim učinile upravo male plesačice: zaboravljale su koreografiju, nespretno se naklanjale, oduševljeno mahale roditeljima u publici umjesto da plešu, a na kraju su neke od njih zaboravile otići s pozornice. No, isto se događalo svim plesačicama mlađima od pet godina – a upravo su djeca iskreno pokazala da ih ples raduje. To se, uz neke iznimke, nije dalo pročitati s lica starijih plesača.

Polaznice Baletnog studija Zvonka publiku su očarale i oduševile. Posebno s točkom Do zvijezda i natrag, gdje malene djevojčice nastupaju s voditeljicom, Zvonkom Škreblin Domaćinović.

Baletni studio Jastrebarsko predstavio se trima koreografijama Svetlane Lukić: Carmen Habanera, Dunavski valovi i Tarantella. Iz ta tri nastupa lako se vidio uloženi trud: koreografija nije smišljena preko noći, dovoljno je dugo vježbana, a kostimi su bili izvrsni.

Trećeg dana na programu uopće nije bilo klasičnog baleta.

Sve u svemu, protekla tri dana su nam pokazala kako diše plesna scena naše zemlje. Dok su se neki koreografi i plesači iznimno potrudili, a tu valja istaknuti Baletni studio Jastrebarsko i Baletni dom kulture Kristalna kocka vedrine, drugi bi možda trebali preispitati svoj dolazak iduće godine. Čemu nastupati ako je koreografija nezanimljiva, plesači ne uživaju u onome što rade, a ne postoji niti minimum dispcipline, koja bi neke od plesača navela da skinu lak s noktiju ili piercinge s tijela kada idu na pozornicu? Jedan plesač

u grupi s crvenim noktima, drugi s piercingom, svi s različitim papučama… Na stranu to što neki ne shvaćaju da je riječ o predstavljaju njihovih studija i škola, te potencijalnom privlačenju novih polaznika, više je riječ o poštovanju. Revija je nazvana imenom Silvije Hercigonje, pa ako se već ne poštuje publiku koja je u dvorani, ovu bi se balerinu trebalo poštovati.