ZAGREB – Ovogodišnja baletna sezona zagrebačkog HNK počela je prilično blijedo. Tako bi se, ukratko, moglo opisati sinoćnju izvedbu Don Quijotea. Scenografija, koju potpisuje Dina Jeričević, bila je siromašna, blijeda i neuvjerljiva. Mali broj plesača na sceni u pojedinim je trenucima djelovao kao da kazalište štedi na broju ljudi, neki su kostimi izgledali kao da su nabrzinu pokupljeni iz nekog drugog baleta, a ansambl nije bio u svakom trenutku usklađen. 

 

Koreograf Patrick Armand rijetko je posezao za grupnim scenama – u baletu smo nabrojali svega tri. Članovi ansambla uglavnom su pozornicom bauljali kao da nisu dobili striktna uputstva gdje i što u svakom trenutku činiti. No, za takvo što, jasno je, plesači nisu krivi. Riječ je o profesionalnom ansamblu koji je korektno odradoi ono što se od njih očekuje. Krivnja za lošu predstavu leži u koreografu, scenografkinji i osobi koja je vršila raspodjelu uloga.

 

Na pozornici smo trebali vidjeti šareno i bučno mediteransko mjesto. Mnogo štandova, piljarica koje prodaju i prepiru se oko robe, ljudi koji se susreću na ulici i temperametno objašnjavaju jedni drugima što se događa… Radnja je smještena u malo španjolsko mjesto i trebali smo vidjeti kako to izgleda. No, dobili smo blijedu sliku: na nekoliko komada platna bile su naslikane kuće čije su boje prije podsjećale na grčko, a ne španjolsko mjesto. Na pozornici su bila svega tri štanda i nekoliko plesača. Dojam je bio žalostan: ne možete zamisliti ljubav temperamentne Kitri i Basilija na takvoj sceni. Zbog toga je sav ples nekako pao u drugi plan, što se nije smjelo dogoditi.

 

Jasno je da svaki umjetnik ima pravo na svoju viziju, pa se u tom svjetlu može gledati i neobično odstupanje po pitanju frizure: obično je Kitri ta koja na svojem čelu ima uvijene pramenove kose, no u sinoćnjoj izvedbi su ih, iz potpuno nejasnog razloga, imale plesačice koje tumače uloge Kraljice Drijada i Amora. Na umjetničku slobodu, naravno, imaju pravo i Dženisa Pecotić i Emina Kušan koje su osmislile kostime. Ipak, nije jasno zašto Kitri pleše u gotovo ružičastoj haljini, umjesto jarko crvene kako to inače biva. Opći dojam je da su osobe zadužene za ovu predstavu pokušale napraviti nešto drugačije, ali su to učinile prilično loše. Kao da su htjeli hrabro promijeniti neke uopćene kanone, a onda im je nestalo hrabrosti (ili sredstava?). Zbog toga smo dobili mišmaš, koji je razočarao publiku.

 

 

Sami plesači sinoć su bili zaista dobri. Dimitrij Timofejev plesao je ulogu Basilija i svojim je skokovima zaista opčarao publiku. Njegova partnerica Pavla Mikolavčić, u ulozi Kitri, bila je također dobra te su njih dvoje izvrsno funkicionirali kao par. Iako ih je u prvom činu siromašna scena gotovo “pojela”, plesači su u drugom činu živnuli a u trećem uspjeli zasjeniti sve propuste drugih. Solaže Kitri i Basilija, njihov pas de deux i dvije grupne scene u trećem činu najsvijetlije su točke baleta. Osim glavnog para, pohvalimo i Nataliu Horsnell kao Mercedes i Doruka Demirdireka kao Espada.

 

Sve u svemu, samo zbog prekrasne glazbe i truda plesača, dva sata koje smo sinoć proveli u kazalištu nisu bila gubitak vremena.