DUBROVNIK –  Ova turobna 2020. godina oduzela nam je tolika zadovoljstva jednostavnog života i mada joj se ipak nazire kraj neumoljivo nas pogađa i dalje. Jučer je u 89. godini života preminuo Miljenko Vikić. Svi koji vole balet znaju njegovo ime pa i oni koji ga nikada nisu vidjeli plesati niti poznaju njegove koreografije.

 

Miljenko Vikić bio je iznimno zanimljiva pojava našeg kazališnog života. Rođen 10.06 1931.godine u Dubrovniku kojega je obožavao i čijoj se ljepoti uvijek vraćao, započeo je svoje putovanje kroz umjetnost statirajući u filmu koji se u tom gradu snimao. Naočit mladić koji je želio postati učiteljem pokazao je na tom filmskom setu da ima talenta za glumu te su ga uputili na Glumačku školu u Beograd i tamo se susreo s klasičnim baletom. Bio je to susret koji ga je zauvijek odredio. Započeo je teško učenje baleta koje je prema vlastitim riječima cijeli život usavršavao.

 

Svoje prve angažmane provodi u Beogradu, Sarajevu i Rijeci a od tamo dolazi u HNK u Zagrebu 1958. godine gdje ostvaruje zavidnu karijeru plesača u vrlo raznolikom repertoaru.

 

Strastveni Tibald, lirski Mirko, tragični lik Čovjeka pred zrcalom, topli Drosselmeyer i nadasve šašava udovica Simona te još mnoge druge likove ostvario je s velikim uspjehom i kod kritike i kod publike čije mu je mišljenje bilo najvažnije.

 

Miljenko Vikić, fotografiju ustupio Mladen Mordej Vučković

 

Koreografija ga je privlačila te se rano počeo njome i baviti vrlo uspješno birajući teme kojih se nerado primaju baletni znalci. Carmen koju je nekoliko puta i obnavljao bila je kao i on puna života i strasti ali teme Kentaura XII, Makar Čudre ili Papise Ivane, unatoč svojim mračnim dramaturgijama ostvario je vrlo uspješno. Branio je svoje odabire tema svojim talentom za ples i osjećajem za glumu koja mu je bila prirođena.

 

Mnogobrojne operne produkcije kao i dramske, nisu mogle bez njega. Bio je dragocjen suradnik glumcima, pjevačima i redateljima čije je radove često nadopunjavao svojim zamislima. Opere Faust, Samson i Dalila, Evgeniie Onjegin i mnoštvo drugih u kojima su poznati i veliki baletni prizori uklapao je u dramaturgiju libreta na najbolji način.

 

Plesači su voljeli raditi s Mikijem kako su ga svi zvali, nije vikao kada nije trebalo, a kada bi pustio glas bilo je to pravedno i vrlo zvonko. Izvlačio je najbolje iz balerina čuvajući njihove linije tijela u najljepšim rakursima. Nakon umirovljenja vratio se u rodni Dubrovnik ali je trajno bio angažiran u različitim kazalištima Rijeke, Zagreba Splita te na gotovo svim festivalima i brojnim televizijskim baletima i zabavnim programima. Mirovanje mu nije prijalo, a rad ga je osvježavao. Bez kazališta nije mogao.

 

Posljednjih godina, kada njihov teret nije više bilo lako nositi, promatrao je iz daleka događanja u kulturi i imao vrlo oštro kritičarsko oko, ali samo u krugu prijatelja kojih je, nažalost, bilo sve manje. Biološki sat nemilosrdno je odnosio ljude oko njega, a onda je došlo i njegovo vrijeme odlaska. Kao da je odustao od boravka na ovom mjestu koje postaje sve zahtjevnije i teže za život i umjetnost.

 

Miljenko Vikić ostat će zauvijek u Dubrovniku kojega je toliko volio, baš kao i u našim sjećanjima i srcima. Zahvalni smo mu za sve trenutke provedene uz njega i njegove talente kojima ga je Bog obilato obdario. Počivao u miru.