ZAGREB – Dugoočekivana praizvedba baleta Ponos i predrasude, koreografskog potpisa Lea Mujića, koja je u subotu premijerno izvedena u zagrebačkim HNK unijela je malo normalnosti u ova neobična vremena. Zagrebačkoj publici omiljen i dobro poznat koreograf Leo Mujić po treći je put postavio je balet koji će biti zanimljiv i razumljiv širokoj publici. (ovo mu je četvrti kojeg radi za HNK, no “Tišina mog šuma” bila je stilski dosta drugačija i nije privukla veliku pozornost publike). Njegov novi rad napravljen je tako da se dopadne svima – ljubiteljima baletnog predloška, publici koja ne zna previše o baletu, ali i onima koji ga vole. Ima za baletomane pravih poslastica: premda balet nema tehničkih bravura, ipak je on plesno zahtjevan, pa smo vidjeli sve: od vrteški do skokova.

Koreografija počinje vrlo efektno: scenom koja se okreće i Natalijom Kosovac koja šeće s knjigom u ruci. U prvom su činu odlično uklopljeni elementi srednjovjekovnog plesa u koji je uključen gotovo cijeli ansambl. Nekoliko očitih pogrešaka i kašnjenja u prvom su činu malo pokvarili dojam, ali bez obzira na to pokret je izrazito plesan i svaka sekvenca zadržava pozornost od početka do kraja.

Od upečatljivih izvedbi u prvom činu valja spomenuti ulogu Williama Collinsa (plesao ga je Kornel Palinko) koji je zbog neobičnog pokreta i pretjeranog valjanja po podu ostavila zbunjujuć dojam. Ne možemo ne primijetiti da je vrlo sličan pokret kod istog plesača korišten i u baletu Gospoda Glembajevi.

Guilherme Gameiro Alves u ulozi Darcyja te Natalia Kosovac u ulozi Elizabeth Bennet i ovaj puta su nas ostavili bez daha svojom energijom i savršenom tehnikom. Treba istaknuti i Rieku Suzuki i Takuyu Sumitoma (Lydia Bennet i George Wickham), koji su prekrasni u pas de deuxu, a dobra je bila i Mirna Sporiš kao gospođa Bennet.

U drugome činu ponovo uživamo u dobro uvježbanim grupnim i pojedinačnim izvedbama, no zbog mora likova teško je pratiti radnju i prepoznati tko je tko, osobito za one koji nisu pročitali knjigu. Na sceni je bilo 50 plesača, što je možda ipak previše. Sjetimo se samo kako je Don Quijote obuhvatio radnju tek sitnog djelića te knjige, a nije na scenu donio sva poglavlja, jer bi to bilo nejasno i (vrlo vjerojatno) negledljivo. S razlogom su baleti obično jednostavne radnje, jer baletni jezik ne podnosi previše kompliciranja.

No, dugo očekivana premijera, koju smo trebali vidjeti u ožujku ove godine, nije iznevjerila. Glazba je prekrasna, pokret je veoma lijep, scene se brzo izmjenjuju i sasvim je sigurno da je zagrebačko Balet iznjedrio novi hit. Svakako je bolji od mnogih naslova koje smo gledali zadnjih godina.