RIJEKA -Dvije premijerne predstave, mlak pljesak. Tako bi se ukratko dalo sažeti događaje koji su se sinoć odvili u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, gdje su izvedene baletne predstave Dogma i Šah-mat. Koreografiju prvog potpisuje Balazs Baranyai, a drugog Raza Hammadi.

 

Dogma nema temu. Riječ je o apstraktnom baletu koji bi publici trebao omogućiti da uživa u vještinama plesača. No, to se nije dogodilo. Priča je nedorečena, a zapravo je i nema te samim time nije jasan niti koncept cijele predstave. Prvi dio je apsurdan jer je muzika jednolična i dosadna a samim time je koreograf dokazao da je nemuzikalan i nekreativan jer pokreti ne prate muziku, a plesači izledaju kao da ne znaju što rade. U grupnim koreografija preočito prate pogledima jedni druge pomažući si tako da lakše izvode pokrete sinkronizirano, jer je koreografski gotovo neizvedivo povezati takav plesni pokret na takvu glazbu.

 

Nedostaje emotivnosti, dinamike, dramaturgije, sve je hladno i prazno bez estetike. Kostimi su crne boje, asimetričnih krojeva, razrezani na više mjesta, te veoma oskudni. Izgledaju kao istrošena odjeća za treniranje koja je popucala po šavovima. Balerine imaju ruž na usnama i sjenilo na očima intenzivne plave boje, pa svi skupa izgledaju kao Štrumfovi koji su došli na Euroviziju. Cijeli projekt izgleda kao da nije do kraja izrađen jer nema poveznice između pojedinih plesnih brojeva, a nema niti likova. Jednom riječju balet bez osjećaja. Na žalost nije iskorišten kapacitet nikoga iz ansambla, te takvi plesni pokreti nisu izazov za plesače za koje znamo da mogu puno bolje.

 

Prizor iz predstave, foto: HNK Ivana pl. Zajca

 

Šah-mat je moderna baletna predstava Raza Hammadija koja je nastala prema istoimenoj noveli pisca Stefana Zweiga. Hammadi je riječkoj publici predstavio davno zaboravljeni koreografski stil tzv. Mat Matoxx koji je spoj klasičnog baleta i jazz dance-a, zastarjeli stil koji se sve manje izvodi u svijetu, u Rijeci se predstavlja kao čudo neviđeno. Potpuni promašaj niskobudžetne predstave potaknuo nas je na razmišljanje da se zapitamo što se događa sa riječkim baletnim ansamblom te je li ansambl i dalje dostojan nostiti predmetak ”baletni” jer odavno nismo vidjeli klasičnog baleta u gradu koji teče ili je tako brzo protekao da ga nismo stigli ni zapaziti.

 

Predstava pokušava dočarati život mladog Židova zatočenog od strane nacističkog režima, ali pokušava i opisati društvo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kroz cijelu baletnu predstavu koreografija je u potpunosti podređena prepričavanju priče, pa s plesne strane kod gledatelja ostaje osjećaj nedorečenosti i neiskorištenog potencijala.

 

Predstava je zapravo monotona, pojedini plesni brojevi predugi i nejasni, a izvedbe plesača na momente izgledaju nezainteresirano. Glazbeni mix je nepreofesionalno napravljen, pa pojedine skladbe odnosno valceri izgledaju koa da su naglo odrezani. Za razliku od Dogme, ovdje ipak ima više plesnosti, te je za nijansu bolje ali niti jedan niti drugi balet ne oduševljava.

 

Obje predstave su ispraćene tihim i suzdržanim pljeskom koje očigledno riječka publika nije dobro prihvatila.