ZAGREB – Premijera baleta Alisa, izvedena sinoć u HNK, publiku je oduševila. Zaglušujući pljesak pokazivao je da je publika jako zadovoljna viđenim. No, iza bučnog aplauza skrivalo se razočaranje skupom i mjesecima najavljivanom izvedbom, koju smo svi s nestrpljenjem čekali.

 

 

Ova, malo drugačija, modernija Alisa koreografa Ashleya Pagea počinje prizorom koji spaja autora i njegov mali lik: Lewis Carroll (Tomislav Petranović) snima novu fotografiju male Alise (Petra Vargović Stanciu). Ona je umorna i spava joj se, a u jednom trenutku sobom protrči Bijeli zec (Mai Kageyama) i sklizne u kameru. Alisa ga slijedi i i tako ulazi u posve novi svijet. Balet je nastao spajanjem autobiografskih elemenata života autora Lewisa Carolla i radnje njegovih knjiga: Alisa u zemlji čudesa te Što je Alisa otkrila iza zrcala. Glazba, koju potpisuje Robert Moran, je moderna i publika se podijelila na one koji su oduševljeni njome i one kojima je odbojna. U svakom slučaju, zanimljivo je što neki likovi – poput Alise, Lewisa i Bijelog zeca – imaju prepoznatljive glazbene fraze, a odnos Lewisa i njegove Alise kroz cijeli balet prati spora i spokojna glazba.

 

 

Balet kojeg smo sinoć vidjeli je psihodeličan svijet snova u kojemu sve sve miješa, a pred očima publike promiču dobro poznati likovi – Cerigradska mačka, Bijeli zec, Ludi klobučar, Ožujski zec… Alisini snovi su zapravo košmari, što može zbuniti nekoga tko iz svojeg djetinjstva književni predložak ne pamti baš po tome. Djevojčica u redu iza potpisnice ovih redaka na početku baleta sa zanimanjem je propitivala roditelje o tome tko je koji lik i što radi, no već nakon prve pojave krvnika (koji na glavi ima četvrtasto pokrivalo, majica mu je zamrljana krvlju i u ruci drži sjekiru kojom vitla po sceni) posve je umuknula i nakon nekog vremena počela sa strahom promatrati pozornicu. Njeni su roditelji, čini se, očekivali nešto drugačiju verziju priče o Alisi.

 

 

Alisa na čajanki

 

Početak baleta bio je pomalo bezličan, a u zečju rupu smo se u potpunosti strmoglavili u trenutku kada Alisa dolazi u Vojvotkinjinu kuhinju. Tada sve postaje bajkovito i uvjerljivo, a pojavom Cerigradske mačke (Pavla Mikolavčić) i plesom Vojvotkinje (Sabrina Feichter), Kuharice (Simona Unterajter) i Alise (Petra Vargović Stanciu) po prvi puta se publika uspijeva nasmijati i zabaviti.

 

 

Nakon te, prve svijetle točke baleta, slijedi dio koji je oduševio. Na sceni se pojavljuju tri prestrašene karte – Rieka Suzuki, Lucija Radić i Thomas Baylis. Oni su posadili bijele ruže, a kraljica voli crvene, i sigurno će ih ubiti. Njihov pokušaj da obojaju ruže i strah pred kraljicom bio je zaista uvjerljiv – na sceni nismo vidjeli plesačice, nego prestrašene karte koje će uskoro ostati bez glave. Bille su izvrsne i zabavne, baš kao i njihova kraljica. Mirna Sporiš zaista je bila Kraljica Herc. Živčana, nervozna, zločesta, uvredljiva, milostiva – cijeli spektar njenih osobina sinoć smo jasno vidjeli na pozornici.

 

 

U prizoru čajanke sa Ožujskim zecom (Adam Harris), Ludim klobučarom (George Baldovin) i Pospanim puhom (Valentina Štrok) bilo je zanimljivih trenutaka. Plesači su nekoliko puta zastali u svojim kretnjama, kao da poziraju nevidljivoj kameri, poput one iz koje je u svijet snova upala Alisa.

 

 

Lik Krvnika utjelovio je Guilherme Gameiro Alves i bio je zaista izvrstan. Njegovo mahanje sjekirom po sceni bilo je uvjerljivo, a snažna je bila njegova transformacija tijekom baleta: od krvnika do osobe koja uništava svoju sjekiru i ostavlja ono za što misli da ga određuje kao osobu.

 

 

Sama Alisa i Lewis bili su lijepi. Njihov pas de deux bio je nježan i lijep, vrlo korektan i nema mu se što zamjeriti. Dobre su bile i Natalia Horsnell te Ivančica Alajbeg, koje su plesale blizanke Cvilibebu i Cvilibibu. S njima Alisa prolazi sat matematike u kojem pogađaju koliko su 2+2. Dok blizanke nude odgovore 5 i 22, koji bi u svijetu koji počiva na dnu zečje rupe bili posve prihvatljivi, Alisa zna da je točan odgovor 5. Upravo to pokazatelj je načina na koji je Lewis stvarao svoje priče o Alisi: njezini svjetovi su besmisleno smisleni, a iza privida popune bajke i ludosti skriva se savršen smisao i logika.

 

 

Pas de deux Lewisa i Krvnika, u pozadini Alisa i Jajo-Jojo dodaju papire jedno drugome

 

 

Još jedan lik treba istaknuti: Kornel Palinko utjelovio je Jajo-Jojoa i vrlo je uvjerljivo prenio njegove kretnje. Upravo prizor gdje su na sceni on, Alisa, Krvnik i Lewis jedna je od najjačih u baletu: dok Lewis i Krvnik plešu pas de deux, u pozadini Alisa i Jajo-Jojo dodaju papire jedno drugome, kao svojevrsna kulisa paru koji pleše. Nadrealnost i ljepota te scene nešto su za pamćenje.

 

 

Sinoćnja izvedba bila je korektna. Bilo je ponešto kašnjenja i sitnica koje kvare opći dojam, no nema se mnogo što prigovoriti. Kostimi su bili prekrasni, posebno oni u koje su bili obućeni herčevi. Ono što je možda bilo pomalo naporno jest izmjena scene – neprestano guranje kulisa definitivno je donosilo dinamične izmjene, ali je u nekim trenucima bilo malo previše guranja i pomicanja po sceni. Kvarilo je estetski dojam i neminovno na sebe privlačilo pozornost, koja je trebala biti poklonjena plesačima.

 

 

Sve u svemu, u zemlji čuda i s onu stranu zrcala sve je definitivno moguće, a to smo u nekim trenucima sinoć mogli vidjeti. Postoje neki elementi u predstavi koji plijene pažnju: Pospani puh koji pleše bosih stopala, činjenica da se u nekim trenucima ansambl gleda kroz tanki zastor, stol na kojem se održava čajanka rađen je apsolutno u stilu duha priče… No, unatoč šarenilu, Alisa ne obara s nogu. Sva ta čudesna scenografija i kostimi privlače spozornost i zaista jesu spektakularni. No, u cijelom nizu dobrih ideja, prizora za pamćenje je svega nekoliko. S tako fantastičnim književnim predlošcima zacijelo se moglo napraviti mnogo više.