Milko Šparemblek na netom završenom Splitskom ljetu postavio je balet Čudesni mandarin. Taj se balet ne viđa često, a publiku je oduševio, unatoč činjenici da je tema o tri svodnika i prostitutki netipična za ovu vrstu plesne umjetnosti.

S Milkom Šparemblekom razgovarala sam upravo na splitskom Sustipanu, gdje se balet premijerno izveo i reprizirao. Pričali smo uoči glavne probe, a vjetar koji je lagano puhao zasipao nas je borovim iglicama. Milko Šparemblek oduševio me svojom toplinom, srdačnošću i otvorenim pristupom plesu. Upravo zbog strasti prema plesu, ali i životu, te upornosti kojom pristupa svakoj novoj koreografiji, podsjetio me na lik Mandarina iz baleta: neobičnog čovjeka koji je zbog ostvarenja svojih snova spreman čak i umrijeti.

 

S 20 godina završili ste u baletnom svijetu… Kako je do toga došlo?

 

Studirao sam komparativnu književnost, koja me strašno zanimala jer je čitanje moja strast. No, čuo sam da kazalište traži mlade ljude koji imaju sluha i želje baviti se baletom, pa sam otišao na audiciju i počeo statirati. Najprije sam bio volonter, a pošto me taj svijet privukao i uzimao mi sve više vremena, odustao sam od studiranja. Posvetio sam se baletu.

 

Što su vam roditelji rekli na to?

 

Oh, nije im baš bilo drago. Ja sam prvi umjetnik u obitelji. Uostalom, morate znati da u to vrijeme nije bilo kao danas. Poslije Drugog svjetskog rata bilo je teško, ničeg nije bilo i svi smo bili vrlo siromašni. No, pošto su svi bili siromašni, zapravo nitko nije bio siromašan. Moji su roditelji mislili da jedino ako završim fakultet imam nekakvu budućnost, a sve ostalo smatrali su mutnim.

 

A plaća u teatru?

 

Bila je dovoljna za život, posebno zato što nije bilo luksuza, pa se nije imalo na što potrošiti. Svi smo imali hlače istog kroja, kapute iste boje… Moji su roditelji zato i prihvatili umjetnost, jer nam je novac dobro došao.

 

Podučavali su vas veliki plesači i pedagozi Ana Roje i Oskar Harmoš?

 

Bili su jako dobri profesori. Ana je učila kod Nicolasa Legata u Londonu i tu akademsku školu donijela je u Zagreb. Svi plesači koji su izašli iz njenog studija postali su koreografi, pedagozi i ostvarili su dobre karijere. To mnogo govori.

 

Ipak, niste se dugo zadržali u Zagrebu?

 

Dobio sam ugovor i postao prvak, no želio sam se dalje obrazovati. Otišao sam u Pariz u otvorenu školu. Tamo je svatko mogao doći, platiti tri franka klas i plesati. Radili smo bilo što da bismo preživjeli i platili satove baleta: TV snimanja, statiranja, ples u filmovima… Samo da bi se vježbalo. Uz to, na gotovo svaki klas došao bi neki impresario koji bi tražio plesača za neku ulogu. Malih je trupa uvijek bilo, pa čovjek s vremenom upozna sve ljude u tom svijetu. Događalo se da par mjeseci ne radim ništa, a onda bi par mjeseci bilo dobro.

 

Koja vam je trupa ostala u posebnom sjećanju?

 

Svake se rado prisjetim, zaista. No, evo, izdvojit ću jednu posebnu – bilo nas je sedam u njoj: petero iz Jugoslavije i dva Francuza. Mislim da se zvala Pariška trupa. Dosta smo putovali, radili na mnogo predstava, plesači su bili izvrsni…

 

Radili ste s Mauriceom Bejartom?

 

On je bio vrlo zanimljiv, no svi su koreografi otišli od njega (smije se). Bio je zaista sjajan, ugodan, izvanredan radnik i jako je volio ljude. Postavio je preko stotinu cjelovečernjih baleta. Taj je čovjek bio fenomen. Intelektualno je bio jak, načitan, zanimala ga je poezija, slikarstvo… Sve je živo znao, sve ga je zanimalo, uvijek je želio učiti.

 

Znam da se ne volite hvaliti svojim uspjesima,  pa mi zato recite koji su vam najdraža razdoblja u vašoj krijeri…

 

U lijepom mi je sjećanju ostao rad u New Yorku. U Metropolitanu, njihovoj opernoj kući, bio sam tri godine na čelu baleta. Zanimljivo je da plaće tamo nisu bile visoke, barem 1971. godine, kada sam ja radio tamo (smije se). Osim toga, rado se sjećam i Lisabona. U tom sam gradu, uz financijsku pomoć madame Perdigao, utemeljio Gulbenkian balet i vodio ga četiri godine. Da, bilo je to lijepo i uzbudljivo razdoblje.

 

Plesali ste diljem svijeta i pola ste plesne karijere proveli izvan Hrvatske… Kako to da ste se uopće vratili?

 

Kosta Spajić me pronašao u Ateni 1975. godine i pozvao da nešto napravim u Zagrebu. To sam napravio, pa sam još nešto napravio, a onda sam u jednom trenutku shvatio da ne radim povremeno nešto u Hrvatskoj, nego da paralelno radim i u inozemstvu i u našoj zemlji. Pa sam se vratio nazad.

 

Kada ste uopće počeli koreografirati?

 

Dosta rano, nedugo nakon što sam se počeo baviti baletom. Htio sam nešto drugačije. Doduše, iluzija je da se nešto može bolje napraviti, ali ja sam, eto, vjerovao da nešto mogu promijeniti. Nikad se nisam bavio koreografiranjem klasike, jer mi se čini da je najlakše prebacivati stare balete. Najisplativije je raditi prijenose klasičnih baleta, jer se to može brzo i lako napraviti. S druge strane, odabrati temu, uglazbiti je, osmisliti cjelokupni dojam je već puno teže. Recimo, radio sam Krležu jer sam ga jako volio. Goetheovske teme su mi također dobro sjele, pa sam se i time bavio.

 

Što vas inspirira?

 

Ne znam (smije se). Svatko ima nešto posebno: neka glazba, ljudi i rečenice ga uzbuđuju, neke ne. Uvijek imam neke opsesivne osobne teme. Koreografiranje je fizički težak posao u kojem se svaki detalj vidi, no to je ono čime se bavim i na to sam pristao. To je način na koji se živi, bavljenje tajnom pokreta. Recimo, Čudesnog Mandarina sam nekoliko puta postavljao. Ja sam se, kao koreograf, mijenjao tijekom vremena. Tražio sam nova rješenja, nadograđivao, a svaki put sam postavljao novu verziju u novom vremenu i s novim ljudima. Zato je uvijek različito, i meni i publici.

 

Tko su vam uzori?

 

Zapravo nemam takvo što. Netko ili nešto me uzbudi jedan tjedan, a drugi već ne. Razne me stvari uzbude. Uzore ljudi imaju cijeli život, ili barem neko duže vrijeme, a kod mene nije takav slučaj. Mjesec me dana, na primjer, oduševljava Krleža i radim na njegovim djelima. Idući mjesec obožavam Goethea i smatram ga izvrsnim. I tako neprestano nešto novo…

 

 

Imate 84 godine i još uvijek ste aktivni. Koja je vaša tajna?

 

Nema tu neke tajne. Oduvijek sam bio vrlo discipliniran: spavam sedam do osam sati i svaki dan vježbam barem sat vremena. To mi je način života, jer od samog početka bavljenja plesom redovito vježbam. Mislim da je važno održati kulturu tijela na određenoj razini. Uostalom, tijelo je instrument, pa ako je ono u lošem stanju onda će i koreografija biti takva. Volim svojim plesačima doista pokazati svaki pokret kojeg želim da izvedu, a to ne mogu ako nisam u stanju plesati.

 

Imate prilično popunjen dan?

 

Da, ali sve stignem. Čitam, vježbam, provodim vrijeme s obitelji… Obožavam slušati glazbu, od Beethovena do avangarde, znate, to je opet ovisno o tome što mi se u kojem trenutku svidi. Odlazim na sve izložbe koje se postave, jer mislim da je koreografu potrebnija šira umjetnička naobrazba od samo plesne.

 

Vaša supruga je balerina Spomenka Šparemblek?

 

Bila je balerina, sad predaje u zagrebačkoj Školi za klasični balet. Naši su afiniteti bliski, a ona je prije i plesala u mojim baletima. Sjajan je asistent, jer često u baletima popravlja stvari koje ja ne vidim. Evo, i u Čudesnom mandarinu mi je asistirala. Dragocjena mi je njena pomoć.

 

Što mislite o rekreativnim plesačima?

 

Bilo koja vrsta plesa je dobro došla: folklor, rock, društveni… Bitna je disciplina tijela i duha. Iskreno, divim s dečkima na hip-hopu, koji troše sate na vježbanje svojih koreografija. Ples je jedna velika obitelj, balet je samo jedan član te obitelji i zato mislim da je jedino važno plesati. Nije bitno što, u kojoj dobi, na koji način… Samo plesati, plesati i plesati.

 

Kakav vi ples najviše preferirate?

 

Moj je jedini uvjet da je dobar. Zaista nije važno o kojem se plesu radi.