DUBROVNIK – Plesna predstava Antything koreografa Daniela Abreua i Zagrebačkog plesnog ansambla izvedena je sinoć na taraci tvrđave Revelin. Gostovanje na 67. Dubrovačkim ljetnim igarama ostvareno je kroz Plesnu mrežu Hrvatske.

 

 

Daniel Abreu nagrađivani je španjolski koreograf koji je znanje o plesu i scenskom izrazu stekao radeći kao izvođač u plesnim i kazališnim ansamblima, režirajući i koreografirajući predstave, radeći na rasvjeti i podučavajući ples. O uspjehu njegove metode stjecanja znanja iskustvom najbolje govori činjenica da se u njegovom arsenalu nagrada nalaze i one za režiju i za koreografiju, kao i one za izuzetne plesače. Formalno obrazovanje zaokružio je studijem psihologije, utjecaj kojeg se uvelike osjeti u predstavi Anything.

 

 

– Ova predstava nije klasična i nema takvu strukturu ni priču. Riječ je o jednoj poetičnoj situaciji i slikama koje se nižu jedna za drugom. – rekla je producentica Petra Glad, naglasivši da je ovo prvi put da se suvremeni ples izvodi na Igrama.

 

 

Balet je umjetnička forma koja pretpostavlja da je priča gledatelju poznata, a ono što mu plesači prikazuju je zapravo koreografova verzija. U Anything priče nema. Grana na vjetru čini scenografiju. Svakodnevna odjeća – uključujući i štikle – kostime. Pozornost je na tijelu, točnije šest tijela i njihovim pokretima. Pretpostavka je da mišići pamte sve što nam se dogodilo u životu, a Abrueov cilj je pokazati nam djelić toga. Gledateljima je prepušteno da izvode zaključke o tome što se točno na sceni događa.

 

 

Znamo da je Abreu od plesača tražio da inspiraciju za pokrete u predstavi pronađu u vlastitom tijelu. Ono što ne znamo je predstavlja li migoljenje na podu rođenje ili pak teške životne periode plesača? Suptilno se da naslutiti da približavanjem dvaju tijela autor sugerira ljubav, no malo je teže odrediti što predstavljaju primjerice štikle koje, kako se predstava bliži kraju sve više plesačica nosi – je li povišen položaj tijela trebao sugerirati odrastanje ili viši položaj u društvu? Uspinjanje duha iznad visine koju tijelo samo može doseći? Ili pak metodu ograničavanja pokreta tijela koje se plesom izražava?

 

 

Gledatelj o odgovorima na ta pitanja može samo nagađati. Jer na pozornici se sinoć, kako i u životu kojeg je predstava željela prikazati, moglo odvijati bilo što. Anything. Abreu si ne uzima za pravo reći gledatelju od kojih se prizora život sastoji. Ono što on čini jest da pokazuje gledatelju da se život odvija i kad glazba ne svira, odnosno da glazbenu podlogu života čine i tišina i zavijanje vjetra. Plesni pokreti su nekad brzi i sinkronizirani, uglavnom spori i individualni, nekad naporni i naizgled prisilno izvedeni, nekad inspirativni i slobodni. Pravila nema.

 

 

Predstavu koja je premijerno prikazana u listopadu 2013. u Zagrebačkom kazalištu mladih izveli su nagrađivani plesači Zagrebačkog plesnog ansambla Ognjen Vučinić i Aleksandra Mišić te Petra Chelfi, Martina Nevistić, Petra Valentić i Nika Lilek. Snaga PAZ-a leži u originalnim radovima i otvaranju prostora novom načinu razmišljanja o plesu, u što se sinoć po prvi put i publika Dubrovačkih ljetnih igara imala prilike uvjeriti.

 

 

Jedan zanimljivi detalj sa sinoćnje izvedbe: u trenutku kad glazba u predstavi utihne, iz udaljenog kafića čuje se Whitney: “Don’t you wanna dance? Say you wanna dance” i u predstavu koja plesom želi prikazati kako se u životu šest bezimenih likova, šest tijela, može dogoditi bilo što, taj se trenutak savršeno uklopi.