Dunja Zoričić od svoje petnaeste pleše u HNK, gdje je trenutačno članica baletnog ansambla. Mnogi su je isticali kao perspektivnu plesačicu, od koje ćemo u budućnosti doživjeti brojna dobra ostvarenja. Dunja je trenutno na porodiljnom dopustu i već polako razmišlja o baletnim izazovima koji su pred njom.

Kada si počela s plesom?

Imala sam negdje oko četiri godine kada su me roditelji upisali na balet u kazalište Trešnju. Paralelno sam išla i na Njemački jezik, pa sam se s vremenom morala odlučiti koje mi je draže, jer je bilo prenaporno ići na oboje. Nekako mi se s vremenom balet sve više sviđao i postajala sam sve ozbiljnija u vezi tog hobija.

U kom si trenutku odlučila da ćeš postati profesionalna plesačica?

Nije to bio trenutak, nego me nešto vodilo sve dalje i dalje, usprkos svim bolovima koji su me pratili. Puno sam puta pomislila da ću odustati i nekako ipak svaki puta odlučila da mogu dalje.

Opiši svoje školovanje…

Paralelno su bile baletna škola i osnovna, pa srednja škola. Srećom sam živjela na 10 min od svih škola i stizala barem ručati doma, dok su mnoge druge cure živjele daleko od grada i

cijeli dan bile vani bez ikakvog odmora. Bilo je i povreda, imala sam i jednu jako veliku koja me pratila godinama. Ali sve sam nekako uspjela prevladati i ići dalje. Klasovi su bili jako naporni, bile bi crvene u licu kad bi izlazile iz dvorane.

Špice koje joj je oslikao brat, poznati grafiter Lunar, foto: balet.com.hr

Kada si počela raditi u HNK?

Tamo plešem od svoje petnaeste godine, povremeno kao ispomoć u raznim predstavama, a 1998. godine sam došla za stalno. Tada sam odlučila da želim ostati u Hrvatskoj, pa sam se zaposlila u kazalištu.

Jesi li zadovoljna angažmanom?

Uuglavnom sam zadovoljna. Bilo je svega; lijepih i ružnih trenutaka, lijepih predstava i suza, bolova, žuljeva.. Ali mi smo tamo kao jedna velika obitelj, volimo se i lijepo nam je.

Koje su ti najdraže uloge?

Teško je izdvojiti, jer mnoge su mi jako drage. Volim Čarobnjaka iz baleta Mačak u čizmama, Kurtizanu iz Romea i Julije…

Čega se sjećaš s osmijehom?

Jednom sam plesala princezu u trećem činu Labuđeg jezera na gostovanju i plešući sam se zabila ravno u princa. Poslije smo se svi smijali, ali nije mi baš bilo smiješno tada na sceni. A jednom davno, još smo bile u školi i kao ispomoć ansamblu bile u kazalištu, moja draga prijateljica je ušla u ružičastim grijačima na nogama na ‘bijelu’ scenu četvrtog čina Labuđeg jezera. To uvijek iznova prepričavamo kada se nađemo.

Dunja u sobi svoje kćeri, foto: balet.com.hr.

Pošto si na porodiljnom ne vježbaš?

Nisam, jer mi kronično nedostaje vremena. Samo se istežem koliko stignem, a počet ću s vježbom u dvorani, najvjerojatnije krajem ove sezone.

Koji balet je tebi osobno najdraži?

Labuđe jezero i Orašar. Jednako ih volim i nakon što sam ih pogledala i otplesala na desetke puta. Od uloga volim Juliju iz baleta Romeo i Julija, Odiliju i Odette iz Labuđeg jezera te Vilu šećera iz Orašara.

Čini li ti se da se balet popularizirao zadnjih godina?

Čini se da ipak nekako ide nabolje. Vjerojatno je to zbog cijena karata, koje zaista nisu skupe, ali mi se čini i kako su ljudi malo više zainteresirani za balet zadnjih godina. Rasprodane su karte dosta unaprijed i teško ih je ponekad i nabaviti, što mi je jako drago.

Ideš li često na gostovanja?

Zadnjih godina ih baš i nije bilo, ali prije toga smo se dosta naputovali. Tako smo se uvijek nekako svakim putovanjem još više zbližili. Izdvojila bi gostovanje u Grčku s predstavom Prasak, Barbare Novković – Novak 2000.godine. Baš smo se nauživali.

Pošto smo od Dunje dobili odgovore na sva pitanja koja su nas zanimala, prepustili smo je njenoj kćeri. Malena se neko vrijeme igrala maminim špicama – pa, tko zna, možda i ona jednog dana postane balerina.