ZAGREB – Balet Coppelia na Montmartreu, koreografa Yourija Vamosa i skladatelja Lea Delibesa, večeras je po prvi puta u ovoj sezoni izveden u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Osim što je sasvim drugačiji od uobičajene Coppelije, ovaj balet iznenađuje i brojnošću plesača na sceni.    

 

U prvom smo činu uživali u prikazu gradske sredine s kraja 19. stoljeća. Na pozornici su se redale mljekarice, prodavačice, cvjećarke, prostitutke, ulični čistači, pekari, dimnjačari gospoda i dame… Upoznali smo djevojku Swanildu (Pavla Mikolavčić), prijatelja joj Franza (Tomislav Petranović) i tajanstvenog susjeda Coppeliusa (Andrej Barbanov). Sjajni su trenutci zajedničkog plesa Swanildinih prijateljica (Sabrina Feichter, Natalia Horsnell, Rieka Suzuki, Iva Vitić Gameiro) i prijatelja (Robert Bruist, Guilherme Gameiro Alves, Ovidiu Muscalu, Dan Rus), vrlo usklađeni, smiješni, simpatični, tehnički i u detaljima dorađeni. Tomislav Petranović uvjerljivo je odigrao ulogu nestašnog i radoznalog mladića Franza, a bio je izražajan te nježnih, elegantnih ruku i prstiju kada je trebalo. Osobito je lijep bio njegov pas de deux s Pavlom Mikolavčić i dugi arabesque penchee koji su izmjenjivali držeći se za ruke. Očekivano izvrstan bio je George Stanciu kao šef policije – opet je pokazao da mu u glumi i interpretaciji lika mimikom i gestama, nema ravnog. Oduševili su me i ostali policajci u zajedničkom plesu, a i općenito sav muški dio ansambla – bili su glumački mnogo uvjerljiviji od balerina koje su, možda koreografovom krivicom, često pretjerano glumile i radile nepotrebne grimase.

 

U drugom činu ušli smo u utrobu Moulin Rougea, u srce cancana i razvrata. Bogato dekorirana scena u potpunosti me uvukla u balet. U ovom se dijelu vidi i specifičnost koju je koreograf pronosio cijelim baletom – detalji. Dok se koncentriramo na ono što nam je posluženo pred nosom – ples kurtizana, sa strane, kod stolova se događa cijelo čudo nespretnosti konobara i uslužnosti djevojaka. Tehnički je briljantan solo Pavle Mikolavčić u izazovnoj crvenoj haljini s maskom na licu, osobito su lijepi i dugački bili grand jetei. Finale ovoga čina bilo je spektakularno – mahanje suknjama, povici i uzdasi, cijela artiljerija tehničkih finesa, mnogobrojni plesači i radost cancana.

 

Prvi dio trećega čina bio je također ispunjen smijehom. Privedene kurtizane i posjetitelji Moulin Rougea na sudu pokušavaju dokazati svoju nevinost, a pritom na urnebesne načine pokazuju što misle o društvenim normama – raznim nespretnostima i padanjima, šuljanje kurtizana koje bježe sa scene gotovo kroz publiku. Vrhunac čina bio je veliki pas de deux Swanilde i Franza (odnosno vizije mladoga Coppeliusa) na glazbu koja je najpoznatija kao pas de deux iz posljednjeg čina baleta Sylvia. Romantična prigušena rasvjeta, lijepa mlada žena i naočit muškarac izmjenjivali su nježnosti, padali jedno drugome u naručje i voljeli se onako kako se samo u snovima može voljeti.

 

Coppelia na Montmartreu nije balet koji nudi katarzu kao veliki klasici, ali kroz njega spoznajemo što je zaista vrijedno u životu i što treba čuvati i ne puštati iz ruku.