DUBROVNIK – U ova tri dana i to na samom početku dubrovačkih Igara, Dubrovnik i njegova ljetna pozornica Poljana Ruđera Boškovica odisala je plesom i glazbom. Slovensko narodno gledališće iz Maribora je nakon dvije večeri predstave „Opasne veze“ u utorak izvelo i djelo suvremenog izričaja i time dozvolilo Dubrovniku i cijeloj prisutnoj publici  malo širi uvid u vlastiti rad i uspjeh. Ova suvremena izvedba se sastojala od dva dijela.

 

 

Prvi nam je bio predstavljen “Rekvijem za dvije stolice“, djelo koreografa i umjetničkog direktora Mariborskog baleta Edwarda Cluga, nastao po narudžbi za Cristiana Guerematchjia, nagrađivanog plesača koji je i izveo ovaj ekspresivni solo. Izvođena je na Mozartov slavni Requiem. Gledajući ovaj komad susrećemo brojne ezoterične i ekspresivne kretnje koje nas podsjećaju na razne ljudske i životne suprotnosti, te se po tome moze lako odrediti kao plesna monodrama za plesača.

 

 

Drugi dio, plesni komad pod nazivom „Stabat Mater“ na istoimenu glazbu Giovannia Battista Pergolesia, a sam je jedan od brojnih glazbenih prikaza patnje Majke Božje u trenutcima razapinjanja njena sina Isusa. I samo plesno djelo je prožeto takvim slikama, a i donekle preokrenuta percepcija na jedan način ukazujući na disbalans današnjeg društva i zapravo ironični kontekst svakodnevnog života transformira prikaze i ostavlja mjesto za vlastitu interpretaciju odnosa majka-sin. Solisti i ansambl Mariborskog narodnog gledališća izveli su ovu koreografiju,koja je također djelo Edwarda Cluga, uz scenu i kostimografiju pod vodstvom Jordi Roig.

 

 

Prizor iz predstave, foto: Slovensko narodno gledališće

 

 

Suvremeni balet mene osobno uvijek na jedan način ostavi ušutkanu i zapravo svjesnu granica koje takav izričaj probija za razliku od klasike koja stvara jasnoću i čist tijek priče. Ovdje toga nema, ostaje nam vizualna slika, tehnika i naša vlastita interpretacija istog. A ona je često uvjetovana vlastitim iskustvima i vezama sa stvarnošću koja nas okružuje.  Pretočiti to u riječ nije lagano, međutim pljesak i osjećaj koji nam ostaje nakon sto se svjetla pozornice ugase reći će nam mnogo.

 

 

Moram priznati, sami izričaj obaju ovih izvedbi u takom kratkom razmaku imala sam osjećaj kao da plesače i cijeli tim dijelom i poznajem… Ipak su nam dali mnogo u ova tri dana, jer ples koji smo vidjeli svakako nije bio tek tako izveden ili tek tako primljen. Dali su nam dio sebe, dio svoje kulture, i to pokretom. Uzet ću malo slobode kad ću reći da će i u budućnosti biti vrlo dobrodošli od strane publike Grada.