ZAGREB – Baš kao što je rekla nekadašnja prvakinja baleta Ivanka Žunac Beba na početku sinoćnje praizvedbe “Pleše se na djela naših mladih cura, pa zato čak i ako bude loše, nećemo im prigovarati”. Istina je, nećemo to učiniti. No, ne zato što je riječ o našim mladim curama, balerinama HNK koje koreografski potpisuju tri kraća baletna djela koja smo sinoć mogli vidjeti. Nećemo im prigovarati jer nemamo što – ono što smo sinoć vidjeli zaista je oduševljavajuće. Na sceni smo konačno mogli vidjeti ples koji možemo osjetititi, okusiti, doživjeti – ples koji u trenucima nasmije, potom rastuži, pa oduševi… Ples koji teče, sljubljuje se s glazbom i odvaja od nje, živi svoj život kratki trenutak ispričan tijelima plesača.

 

 

Ženski rukopis zapravo je sastavljen od tri polusatna djela – Simona Unterajter potpisuje Draculu, Pavla Pečušak Budoir, a Ksenija Duran Krutova One crazy night. Sva su tri djela posve različita – od glazbe, izgleda scene, kostima do koreografskog rukopisa. Različite su i emocije koje donose – u Draculi se nazire dašak erotičnosti, u Budoiru iznenađuje hladnoća nepoetičnost, a u One crazy night smo se promeškoljili na sjedalima i poželjeli zaplesati na neku od jazz pjesama. No ono što je sva tri djela zajedničko jest osjećaj. Nije važno je li riječ o glumi ili su plesači zaista uživali u onome što rade, no bili su toliko dobri da smo na trenutke imali osjećaj da virimo kroz prozor i promatramo ih u spontanom kretanju kroz vlastiti dom. Lišeni onoga što inače vidimo na sceni, onih umjetnih osmijeha i pokreta koji ponekad ne mogu pratiti emociju, djelovali su prirodno, opušteno i kao da se dobro osjećaju u vlastitoj koži.

 

 

Dracula, foto: Mara Bratoš

 

 

 

Večer je počela Draculom Simone Unterajter, čiju glazbu potpisuje (također član baletnog ansambla) George Baldovin. Na samom početku glazba je tužna, a pokreti su toliko savršeno uklopljeni u nju da se čini da su rađeni istovremeno – kao da je skladatelj imao točno određeni pokret na umu dok je ispisivao note. Pokret je moderan, a kostimi i rasvjeta naprosto oduševljavaju. Čitavo se vrijeme stječe dojam da je pozornica puna, iako je na njoj tek deset plesača. No, oni su živi, nema statičnosti, zbog čega scena pulsira i odiše pokretom, a ti pokreti su senzualni i mračni.

 

 

Tijekom ove baletne jednočinke pozadina se nekoliko puta mijenja, glazba također, pa publika neprestano vidi promjene. Pas de deux Ane (Edina Pličanić) i Dradea (Tamas Darai) bio je prekrasan – po njima pada snijeg, scena je u polumraku, a njihova tijela pričaju neku posve osobnu priču. Sam Dracula (Eugen Dobrescu) vrlo je mračan i senzualan, a valja napomenuti da je prizor u kojem mu njegovi vampiri skidaju plašt dočekan s pravim malim oduševljenjem. Iako taj plašt izgleda snažno na sceni, zapravo se cijelo vrijeme stječe dojam da plesaču ograničava pokret. U svakom slučaju, ono što je Unterajter zamislila, a plesači interpretirali, jako je senzualno, živo i pulsirajuće. Publika, koja njena kraća djela pamti s dva Koreolabosa, nije od nje očekivala ništa manje od onoga što smo mogli vidjeti.

 

 

Budoir Pavle Pečušak bio je posve drugačiji. Lišen ukrasa i bez poetike, sveden isključivo na pokret. Rađen je na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, no pokret je moderan. Kostimi su jednostavni: žene su u sivim dresovima, a muškarci u crnim suknjama. No, zanimljiv detalj je plastika. Na početku plesačice imaju velike plastične rukave, a kasnije na scenu izlaze u dugim suknjama od plastike. Zlobnici će reći da je očito kako se štedjelo (koreografkinje, naime, nisu honorirane za svoja djela) no činjenica je da su ti komadi plastike zaista izvanredno djelovali na pozornici. Najbolji dio vezan za plastiku jest onaj u kojem balerine skidaju sa sebe duge pačke od tog materijala i odlaze s pozornice. To poetsko oslobađanje dijela identiteta svake balerine bilo je nadahnjujuće i veoma slikovito.

 

 

Budoir, foto: Mara Bratoš

 

 

 

U baletu s jedne strane vidimo dječju nestašnost (prizor u kojem plesači scenom skakuću kao mala djeca), no već u drugom ih vidimo u preciznim, hladnim i zahtjevnim pokretima. Ono što je u Budoaru najfascinantnije jest s kojom ga pozornošću treba pratiti – dovoljan je samo trenutak nepažnje i neki iznenadni pokret je propušten. Ta iznenadnost kratkih pokreta, koji su u datom trenutku neočekivani, daje posebnu ljepotu ovom baletu. Pečušak je koreografkinja koja pazi na male detalje i voli iznenaditi, držeći tako publiku u svakom trenutku napetom.

 

 

Iva Vitić Gameiro i Guilherema Gameiro Alves izveli u izvrstan pas de deux. Od scenski upečatljivih prizora valja izdvojiti onaj u kojem plesačica na scenu izlazi s neobičnom suknjom – riječ je o svojevrsnoj žičanoj pački, na kotačima. Iza nje hodaju dva plesača koja nose zrcalo, pa balerinu zapravo vidimo čitavu. Ona nikako nije statična – cijelo se vrijeme kreće po pozornici, ne dozvoljavajući da je neobičan materijal, koji je zatvara u svojevrsni kavez, sputa.

 

 

Budoir je definitivno fizički najzahtjevniji od sinoćnjih baleta. Zahtjeva točnost, hladnoću izraza i brzinu, istovremeno nužno tražeći od plesaća mekoću i tečnost. Zbog toga je u tom baletu bilo najviše pogrešaka i kašnjenja, a u nekim se trenucima vidjelo da su plesači umorni. Balet završava jednako kao što počinje – plesači su na podu s rukama u zraku, čime Pečušak vješto zaokružuje cjelinu. Dosada se Pavla publici svojim koreografskim minijaturama predstavila na Koreolabosima 2010., 2011. i 2012. – i već tada se moglo vidjeti njezin sil: uvijek pomiče granice, istražuje nepoznato, kao klasična balerina se iskušava u modernom i uspijeva pronaći svoj izraz.

 

 

One crazy night, foto: Mara Bratoš

 

 

 

One crazy night, izvrsno ostavljena za kraj večeri, publiku je nasmijala i opustila. Koreografkinja Ksenija Duran Krutova ples je osmislila na nekoliko jazz pjesama. Djelo je smiješno, lepršavo i veselo. Atmosfera na sceni toliko je dobra da gledatelju u jednom trenutku dođe da se ustane sa sjedala i pridruži plesačima. Sam ples prikazan je kao ono što on u svojoj srži i jest – zabava. U pojedinim trenucima sve je izgledalo kao prava pravcata zabava, a s ljudima koji se dobro provode krećući se na odličnu glazbu činilo se kao da ni ružne stvari u životu nisu vrijedne niti uzrujavanja. Tako nam je Iva Vitić Gameiro odlično pokazala (na glazbu Hit The Road Jack) kako iz svog života izbaciti lošeg muškarca bez previše žaljenja, s Nataliom Horsnell i Riekom Suzuki vidjeli smo kako se dobro zabaviti, a Atina Tanović i Tamas Darai pokazali su nam kratku ljubavnu priču. Opći dojam? Pustopašno, veselo, zabavno. Djeluje kao da se plesači dobro zabavljaju, mnogo toga čini se spontano, a iza takvog dojma stoji mnogo rada.

 

 

Ono što smo imali priliku sinoć vidjeti zaista je prava baletna poslastica. Idealna dužina trajanja od sat i pol, plesačko tijelo koje savršeno nosi pokret, kvalitetna glazba, sjajni kostimi i dobra scenografija razlozi su zbog kojih treba pogledati Ženski rukopis. Jedino što bi se moglo zamjeriti koreografkinjama jest upotreba istih plesača – na sceni je u sva tri baleta nastupilo dvadesetak istih ljudi. Možda je trebalo dati priliku i drugim članovima ansambla. No, u svakom slučaju, prva praizvedba ove sezone zaista je kvalitetna i vrijedi je još koji put pogledati.