ZAGREB –  Njegujući tradiciju klasičnog baleta kroz cijelo vrijeme svoga postojanja, uranjalo je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u smjele pokušaje novog i drugačijeg izbora repertoara, kojega je publika, a osobito kritika dočekivala s oduševljenjem. Muzički biennale i Tjedan suvremenog plesa, donijeli su drugačiji pogled na plesnu umjetnost koji je utjecao na izbore koreografa koji su s klasično školovanim ansamblom HNK-a ostvarivali potpuno drugačije predstave. Kao sudionici jedne ili druge cijenjene manifestacije plesači Baleta postajali su sve opušteniji u tim drugačijim kretanjima, a dolazak koreografa Milka Šparembleka 1974. godine u Zagreb definitivno potvrđuje mogućnosti tog baletnog ansambla da se nosi sa svim stilovima plesa. Suradnja sa Šparemblekom u mnogim njegovim predstavama podizat će ljestvicu kvalitete i utirati put drugim koreografima suvremenog izraza.

 

Na Tjednu suvremenog plesa čija tradicija se bilježi od 1983.godine, pojavljivao se Balet u koreografijama Nade Kokotović, Milka Šparembleka , Staše Zurovca i Barbare Novković a u samom kazalištu gostovala su mnoga značajna imena suvremenog plesa. Veliki trag ostavio je nekoliko puta gostujući u nas Wasko Wellencamp, pa zatim Ivan Favier, Ismailian Gagik, Ivonice Satie , Nacho Duatto, Krzyzstof Pastor, Martin Muller na istoj pozornici u okviru raznih gostovanja ili repertoarnih predstava, mogli smo vidjeti koreografije Williama Forsytha, Ohad Naharina , Akram Khana, Ramija Beera uz trupu Batsheva dance Com. Svi ti umjetnici dolazili su iz raznih zemalja i raznih kultura te ostavljali snažne dojmove ponekad i utjecaje na domaće mlade koreografske snage.

 

Na 19. Tjednu suvremenog plesa pojavila se neobična trupa Ballet Preljocaj, iz Francuske. Bilo je to 2002. godine i ostalo nezaboravno. Angelin Preljocaj, koreograf klasičnog i modernog obrazovanja, predstavio je tada na pozornici HNK-a svoju trupu u neobično smjeloj koreografiji baziranoj na repertoaru Ballets Russes pod nazivom “Un trait’ d union /Le Sacre du printemps” ( “Poveznica / Posvećenje proljeća”). Nakon toga nastupa susresti ću se s mnoštvom njegovih koreografija i ostati fascinirana njegovim razmišljanjima pokretom.

 

Još za vrijeme školovanja odlučuje se taj čovjek poetičnog imena na učenje nečeg novog. Put ga vodi u New York, Merceu Cunninghamu i tamo, predajući se u potpunosti drugačijem pokretu pronalazi sigurnost za svoje plesna razmišljanja. Sloboda koju osjeća u plesu tjera ga na izražavanje raznolikih tema koje ga zaokupljaju pa susrećemo u tom golemom ciklusu njegovih ostvarenja naslove poput Romea i Julije, Medejin san, Park, Siddharta, Pejzaž poslije bitke, Snjeguljice itd.

 

Strast u pokretu, izražavanje raznolikih stanja duha ostvaruje Preljocaj s lakoćom koja je gledatelju jasna i dostupna te želi u njoj dugo uživati. Nakon dugih godina od prvog dolaska u Zagreb dočekali smo da jedno od najvećih imena suvremenog plesnog izraza s plesačima Baleta HNK-a ostvari predstavu pod naslovom Annonciation, La stravaganza. Ako smo i čekali, čekanje se isplatilo. Bili bi još zadovoljniji da je koreograf ostvario s plesačima predstavu stvaranu upravo za njih. Ovoga puta, a nadamo se da će biti i drugih susreta, imamo prilike vidjeti djela nastala jedno u njegovom ranom koreografskom razdoblju 1995. i 1997. godine.

 

Angelin Preljocaj u radu s našim plesačima, foto: Mara Bratoš, HNK

 

Prvi dio večeri, Annonciation, bavi se temom dolskom Anđela te navještenja Djevici Mariji o njezinom skorom začeću onoga koji će svijet pokušati učiniti boljim i značajnijim. Dvije balerine izuzetnom koncentracijom ocrtavaju svojim tijelima misao koreografa ostvarujući taj nadnaravni susret tajanstveno i svečano. Jednostavnost kostimografije Nathalie Sanson uz vrhunsku rasvjetu Jacquesa Chateleta i Vivaldijevu glazbu kombiniranu s elektronskim doživljajem glazbe Stephane Roy, prelaze rampu svojim dirljivim odnosom i potiču na razmišljanja o prastarim pitanjima vjere, realnosti ili mašte.

 

Sjajno tumačenje Djevice Marije koju interpretira Asuka Maruo svakako je jedno od njezinih najboljih ostvarenja na ovoj pozornici, a uloga Anđela donijela je Ivi Vitić Gameiro snagu kakvu kod ove vrsne balerine još nismo u toj mjeri vidjeli. U potpunosti svjesna uloge koju tumači, a ležerno ispunjavajući tehničke zadaće koreografije, činilo se na momente da je balerina u nekom svom svijetu te da za nju u času nastupa ne postoji ništa drugo osim potpunog uranjanja u one prostore koji nisu svakome dostupni. Bravo!

 

Istu koreografiju u repriznoj predstavi koja je igrana sinoć interpretirale su Atina Tanović kao Anđeo te Ozana Mirković kao Djevica Marija. Manje iskusne plesačice dobro su se nosile s traženjima koreografa. Vjerujem da će im budući nastupi dati više ležernosti i sigurnosti.

 

Drugi dio predstave, La stravaganza , rađena za 12 plesača te predstavlja zapravo susret različitih epoha. Prošlost i suvremenost isprepliću se, a ljudska ponašanja su zapravo ista. Bol ili radost, prepoznatljive emocije su koreografu osnova za ples. Ovoga put ples je izražen tehnikom klasičnog baleta uz pratnju Vivaldijeve glazbe. Tri para ( Natalia Kosovac, Asuka Maruo, Miruna Miciu, Adam Hariss, Guilherme Gameiro Alves, Balint Rauscher) odjevena u bijelu, možemo reći radnu odjeću plesača, precizno izvode zahtjevnu koreografiju sve do susreta s drugom skupinom (Ozana Mirković, Lucija Radić, Atina Tanović, Oleksandr Koriakovskyi, Andrea Schifano, Takuya Sumitomo) koja se pojavljuje u bojama i kostimima, te scenografskoj pozadini u prepoznatljivoj maniri nizozemskih likovnih majstora, od kojih, kako nam programska knjižica govori, sam autor izuzetno cijeni Vermeera van Delfta.

 

 

Prizor iz predstave, foto: Mara Bratoš, HNK

 

 

 

Scenografkinja Maya Schweizer i kostimografkinja Herve Pierre uvode nas tako skladom svojih radova u svijet prošlih stoljeća koje Preljocaj pretapa u zajedništvo s prvom skupinom, ostvarujući to kroz vrlo uspješan plesni duet Koriyakovskog i Sumitome čije sjajne interpretacije ostaju izdvojene od ostalih, a osobito u duetu koji definira zajedništvo različitih skupina a koji upečatljivo interpretiraju Miruna Miciu i Takuya Sumitomo. Iznimno dobra izvedba obiju skupina zaslužuje svaku pohvalu.

 

Discipliniranim poklonom publici plesači su izrazili dostojnu zahvalnost na njihovoj reakciji, iskrenom aplauzu. Ta disciplina pozdrava gledalištu također govori o preciznosti Preljocaja kojom zaokružuje večer i skromnost, tog često nametljivog dijela neke predstave, govori o njemu kao umjetniku koji zna da je gledalište, odnosno publika, najbitnija u procesu kazališnog čina.

 

Doživjeli smo večer koju treba zabilježiti i pamtiti kao putokaz u narednim izborima koreografa. Angelin Preljocaj je koreograf koji ne samo da savršeno vlada plesnim zanatom , nego umije plesati misao.