ZAGREB – Prva ovosezonska izvedba baleta Coppelia na Montmartreu, izvedena sinoć u HNK Zagreb, publiku je, već po običaju, nasmijala i oduševila. To je, uostalom bilo i očekivano: zagrebačka publika preferira klasičniji plesni izraz i voli predstave koje ansamblu leže, a ova je definitivno takva.

Ansambl je sinoć, baš kao i u izvedbama proteklih sezna, uživao u predstavi. Vidjelo se to u mnogim trenucima dva sata duge predstave, pa je zaista teško sve ih nabrojati. Gluma plesača bila je zaista izvrsna. Ulogu Swanilde plesala je Pavla Mikolavčić, kojoj ta uloga sjajno leži. Pavla je sinoć bila jednako dobra plešući na trgu sa Franzom (Tamas Darai), pokazujući Coppeliusu (Andrej Barbanov) kako može oponašati njegove pokrete, pa sve do furioznog plesa u dvorani Moulin Rougea. Ulogu budalastog Hansa izvrsno je tumačio Alen Gotal.

Swanildine prijateljice – Sabrina Feichter, Natalia Horsnell, Rieka Suzuki i Iva Vitić Gameiro bile su jako dobre. Njihova je gluma bila izvrsna – bile su istovremeno dražesne i zabavne. Prijatelji, koje su plesali Robert Bruist, Nikolaj Gorodiski, Ovidiu Muscalu i Dan Rus također su korektni. Valja istaknuti da su skokovi Nikolaja Gorodiskog zaista bili jako dobri.

Ples konobara u drugom činu bio je duhovit, a jedna od zabavnijih scena bila je ona u kojoj gosti cabareta nezadovoljno dočekuju policiju, koja je došla prekinuti njihovu zabavu i odvesti ih u zatvor. Rieka Suzuki, koja pleše Mini (jednu od zabavljačica), uvijek nasmije publiku: lagana je poput perca, nasmijana i brza.

Jedina zamjerka koja se ansamblu može uputiti jest da su u grupnim scenama prvog čina bili neujednačeni. Nije bila riječ o kratkotrajnoj pogrešci ponekog plesača – više se puta dogodilo da kasni polovina ansambla. Takvo što je zaista loše izgledalo, no mora se reći kako je u ovom baletu još i prošlo. Riječ je o djelu koje je lagano i zabavno, cilj mu je prikazati šarenilo jednog vremena i nasmijati publiku. Zbog toga publiku uopće nije zasmetala neujednačenost.

U svakom slučaju, bravo za ansambl. Ovakve im predstave leže, očito ih vole raditi i tim bi se kriterijem trebali voditi sastavljači repertoara. Bolje imati nešto lakše balete, koje ansambl pleše izvrsno, nego inzistirati na težim baletima, čije su izvedbe ponekad razočaravajuće.