ZAGREB – Baletna publika sinoć je mogla uživati u prvoj ovogodišnjoj izvedbi Večeri njemačkih autora. Djela su ostvarenja glasovitih, suvremenih koreografa Marcka Goeckea i Uwea Scholza, a u HNK Zagreb premijerno su izvedena u lipnju prošle godine.

 

Večer je počela s Goeckovim djelom Sutia Suita Suita, otplesanim na snimku Orkestralne suite br. 4 u D-duru Johanna Sebastiana Bacha, a potom je otplesana Druga simfonija Uwea Scholzea, pod orkestralnom prtanjom na glazbu Roberta Schumanna. Dirigentsku je palicu držao odlični Dian Tchobanov.

 

Marcko Goecke je svoju svoj rad postavio 2008. godine, a djelo je premijerno izvedeno 19. travnja iste godine u Leipzigu. Prijenos koreografije u Zagreb omogućio je Giovanni di Palma, ugledni baletni umjetnik koji je i sam bio interpret prvih uloga u djelima ova dva autora. Goeckovu koreografiju karakterizira odličan, te publici zanimljiv i nedokučiv spoj suvremenog baletnog izričaja i klasične glazbe. Sinoć su nam taj izričaj izvrsno prenijeli Sabrina Feichter i George Stanciu (kao par ), te muški plesači Robert Bruist, Tamás Darai, Doruk Demirdirek, Eugen Dobrescu, Guiherme Gameiro Alves, Ovidiu Muscalu i Dan Rus.

 

Pusta pozornica, koja stavlja naglasak na samo tijela plesača, daje prvotnu važnost koreografiji i priči koju govore tijela. Zanimljivo je pojavljivanje niza cipela na početku i sredini koreografije, koje same od sebe nestaju. Osim cipela, u jednom se djelu glavni protagonist  pojavljuje sa ‘ogrlicom’ od nanizanih jabuka na vratu. Snažnom dojmu koreografije pridonijelo je izvrsno oblikovanje svijetla, koje je postavio Udo Haberland. Za scenografiju i kostimografiju pobrinuo se sam Marco Goecke, a plesači su bili odjeveni u grimizna, baršunasta odijela.

 

Druga, neoklasična izvedba nosi naziv Druga simfonija i otplesana je na glazbu Roberta Schumanna, jednog od najvećih i najreprezentativnijih umjetnika romantike. Korištena su djela Simfonija br.2 u C-duru, op. 61, I. Sostenuto assai, II. Scherzo, Allegro vivace, III. Adagio espressivo i IV. Allegro molto vivace. Izvornu je koreografiju postavio Uwe Scholz 1990. godine u Zürichu, a za izvrstan prijenos pobrinuo Giovanni di Palma. Kostimografiju je napravio sam autor, a zagrebačkoj ju je publici prenjela Emina Kušan. Plesači su bili odjeveni u jednostavne, svijetlo plave trikoe, dok su plesačice na nogama imale prepoznatljiv element klasika- špice.

 

Prilično zahtjevna i teška koreografije otplesana je lijepo i sinkoronizirano, sa naglaskom na elegenciju i baletnu gracioznost izričaja tijela, za razliku od prve predstave. Izdvojili bi odlične solo parove: Pavlu Mikolavčić i Tamása Daraia te Mai Kageyamu i Guilherme Gameiro Alvesa. Najveća pohvala plesačicama – Mai i Pavli – koje su sinoć bile izvrsne i bilo je veliko zadovoljstvo gledati ih.