DUBROVNIK -U sklopu 67. Dubrovačkih ljetnih igara, ansambl Slovenskog narodnog gledališča Maribor sinoć je na Lokrumu izveo prvu od tri izvedbe baletnog diptiha – Preludij za poslijepodne jednog pauna Claudea Debussyja i Carmen Rodiona Ščedrina.

 

Izvedba je održana u suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom kojim je dirigirao Simon Krečić. Nakon što je, zbog (ne)vremena koje bi savršeno odgovaralo Vojnovićevom Ekvinociju, odgođena izvedba koja se trebala održati u petak, sinoć je pred dubrovačkom publikom premijerno prikazan Preludij za poslijepodne jednog pauna koreografa Edwarda Cluga. Ovaj rumunjski umjetnik od 1991. surađuje sa SNG Maribor, kojega 2003. postaje umjetničkim direktorom. Dobitnik je naprestižnijih slovenskih nagrada za kulturu, a koreografiju za Preludij napravio je na poziv sadašnjeg intendanta DLJI Mladena Tarbuka. Ništa manje cijenjena u Sloveniji, a i šire, nije ni Valentina Turcu, čija je Carmen premijerno prikazana 2014. u SNG Maribor, ali je zato sinoć prvi put izvedena uz orkestralnu pratnju uživo.

 

Nastanak oba baleta prate zanimljive priče.

 

Glazbu za Preludij skladao je Claude Debussy na predlošku pjesme Stephanea Mallarméa Faunovo poslijepodne. Sam pjesnik, prema riječima njegova kolege Paula Verlainea, nije bio oduševljen što će se njegova lirika koristiti kao podloga glazbenom dijelu, nazivajući to zločinom. Ipak, nakon što je djelo prvi put čuo, Mallarmé je Debussyju uputio iskrene čestitke, a 12-minutni Preludij danas se smatra istinski revolucionarnim djelom, kako u formi, tako i u izvedbi. Prvu koreografiju baleta napravio je 1912. velikan Ruskog baleta Vaslav Nižinski koji je i otplesao ulogu fauna. Erotičnost izvedbe, poglavito zadnja scena koja je prikazivala fauna u činu masturbiranja, podijelila je publiku i kritiku. Balet se izvodio par godina, da bi nakon toga pao u zaborav sve dok ga proučavatelji djela Vaslava Nijinskog nisu ponovno predstavili 80-ih godina prošlog stoljeća. Za vraćanje slave zaslužan je dijelom i Freddie Mercury koji je 1984. dijelove baleta uvrstio u spot za pjesmu grupe Queen “I want to break free”, u kojem on sam uprizoruje fauna, a s njim su u sceni sudjelovali i članovi Londonskog Royal Balleta.Stvaranja baleta Carmen nitko se nije htio prihvatiti. Na ideju za balet na predlošku poznate Bizetove opere došla je supruga njegovog kasnijeg tvorca, balerina Maja Plisetskaja. Prvo je 1964. pitala skladatelja Dmitrija Šostakovića, no on ju je nježno odbio priznavši da se boji Bizeta.

– Svi su toliko navikli na operu, da ćete ih, što god napisali, razočarati – rekao joj je.

 

Skladatelj baleta Spartaka i Gayane, Aram Khachaturian, bio je nešto manje ljubazan:

 

– Što ću vam ja? Imate skladatelja doma, pitajte njega – rekao joj je.

 Prizor s Lokruma, foto: Ivona Mikjel

 

Naime, Majin suprug, skladatelj Rodion Ščedrin, na kraju se i jest prihvatio tog teškog zadatka, stvorivši svoje, možda i najpoznatije djelo. Ščedrinu je pošlo za rukom da u baletu kojeg je smatrao “kreativnim susretom umova”, zadrži poznate melodije i time oda počast autoru čije je djelo smatrao “jednim od najboljih djela glazbene povijesti”, a opet zamijeni prepoznatljivi zvuk punog orkestra, jednostavnijim, ne manje genijalnim gudačkim i udaračkim sekvencama. Genijalnost jednog od najznačajnijih ruskih skladatelja, kao ni koreografiju Alberta Alonsa, nije prepoznalo Ministarstvo kulture SSSR-a koje je balet zabranilo. Tadašnja sovjetska ministrica kulture Yekaterina Furtseva ostala je zapamćena (i izrugivana) po izjavi “Ne možemo prikazati kurvom heroinu španjolskog naroda”. Tada se u priču ponovo upleo Šostaković, inače prijatelj umjetničkog para, koji je iskoristio svoj politički utjecaj da bi ukinuo zabranu.

 

Oba baleta su u vrijeme nastanka zbog svoje neskrivene erotičnosti smatrana provokativnima i kontroverznima, od nekih kritičara čak nazivana i ikonoklastičnima. Ne možemo kriviti ni Cluga ni Turcu što njihove kreacije danas više ne zaslužuju taj epitet koji je uvelike pridonio popularnosti oba naslova. U doba kad umjetnost šokira kad nam ne pokušava golim ljudskim tijelima prodati ulaznicu, osvježavajuće nje bilo vidjeti kako je Clug suptilno zaobišao završnu scenu kojom je davne 1912. Nižinski uzburkao duhove, a koja bi sinoć na Lokrumu bila tek – već viđeno.

 

Turcu, s druge strane, ne dopušta svojoj junakinji da izgubi išta od svoje fatalnosti i erotičnosti. Njezina Carmen nadmoćna je muškarcima koje uvlači u ljubavnu mrežu, poigrava se njima i koristi ih, a potom ostavlja. U stanju je natjerati ih da zbog nje proliju krv te se koreografu ostavlja na izbor hoće li činjenicu da je na kraju prolivena krv upravo njezina prikazati kao zasluženu kaznu za nemoralno ponašanje ili će pak, kao što je Turcu učinila, Carmen prikazati kao (anti)junakinju koja odbija biti prisiljena ostati uz čovjeka kojeg (više) ne voli, čak i ako joj sloboda donosi smrt od ruke odbačenog ljubavnika.

 

Scenografija za oba baleta minimalistička je – i savršena. Pozornica za ove izvedbe izgrađena je unutar ruševina benediktinskog samostana na Lokrumu. Tko na ovaj dubrovački otočić još nije kročio, neka to čim prije ispravi, a dotad neka pokuša zamisliti mali rajski vrt. Jer upravo takav je Lokrum, kao stvoren da bi u njemu jedan faun sanjario o svojoj nimfi. S tek jednom stijenom na pozornici, iz koje radnja kreće i na kojoj se završava, a na koju su Cluga, ujedno i scenografa baleta, inspirirale upravo lokrumske stijene.

 

Sinoćnja je mutna mjesečina Lokrum učinila idealnom pozornicom i za prikazivanje strasti i zločina. Scenografkinja Dinka Jeričević pozornicu za Carmen upotpunila je sa samo četiri stola na kojima se slavila Carmenina ljepota i fatalnost, odvijala borba između nje i Fernande, da bi se potom pretvorili u zatvor za glavnu junakinju i kasnije Don Josea. Fascinira i izbor crvenih motiva na stolovima koji postaju vidljivi kad plesači njima formiraju zatvor – simboliziraju li cvijeće (koje, razasuto po prednjem dijelu pozornice predstavlja sredstvo zavođenja, i kasnije krv) ili pak imaju lascivnije značenje – na publici je da prosudi.

 

Na kraju, čini se nepravednim ovoliko napisati o izvedbama i povijesti baleta, a ne spomenuti sinoćnje plesače. Razlog tome nije što nisu bili dovoljno dobri, dapače, nedavno sam u jednoj kritici izvedbe Slovenskog narodnog gledališća Maribor pročitala da svi plesači ansambla imaju kvalitetu solista. Nakon što sam ih sinoć prvi put vidjela na pozornici, jasno mi je koliko je zapravo točan ovaj opis. I ako već Dubrovačke ljetne igre imaju “kućni baletni ansambl” kako ga je na nedavnoj konferenciji za novinare nazvala Paulina Njirić, voditeljica ureda intedanta Igara, onda zaista možemo biti sretni što je izbor pao na SNG Maribor. Tako da uz odlične soliste prve izvedbe Gaja Žmavca (fauna) i Tetianu Svetličnu (Nimfu), te solisticu Catarinu De Meneses koja je zaista briljirala u ulozi Carmen, moramo spomenuti ne samo njezine kolege soliste Antona Bogova (Don Josea), Sergiua Mogu (Toreadora), Tanju Baronik (Fernandu) i Vadima Kurgajeva (Zunigu), već i sve ostale članove ansambla koji su sinoćnjašnju izvedbu Carmen učinili posebnom. Oni su redom: Tijuana Križman Hudernik, Jelena Lečić, Mirjana Šrot, Metka Masten, Hristina Stoycheva, Helena Klasič, Ines Uroševič, Vasilij Kuzkin, Sytze Jan Luske, Cristian Popovici, Tiberiu Marta, Alexandru Pilca, Mircea Golescu, Filip Jurič i Aleks Šišernik. SNG Maribor ovo je treće gostovanje na Igrama, no vjerujem da neće biti zadnje.

 

Preostale dvije izvedbe baletnog diptiha mogu se pogledati večeras, 17. srpnja, s početkom u 21 i 22:30.