ZAGREB – Praizvedba o kojoj se navelike govorilo u baletnom svijetu proteklih mjeseci izvedena je sinoć u zagrebačkom HNK. Neobičan i intrigantan Baletni triptih nikog nije ostavio ravnodušnim. Riječ je o tri kratka djela velikih koreografskih majstora: hrvatskog Ronalda Savkovića, američkog Williama Forsythea te španjolskog Nacha Duata.

Večer je otvorena

koreografijom Pjesme bez riječi u kojoj je Savković elegantno spojio moderan i klasičan izričaj. Uz dvije skladbe njemačkog skladatelja Felixa Mendelssohna (Pjesme bez riječi op 30 broj 1 u Es-duru te Koncert za violinu, klavir i gudački orkestar u d-molu) plesači su nas na emotivan način uveli u priču o glazbi i plesu, u kojoj riječi postaju suvišne.

Plesala su četiri para (Edina Pličanić i George Stanciu, Rieka Suzuki i Tamas Darai, Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves te Mai Kageyama i Robert Bruist) koji su se tijekom koreografije na trenutke spajali u jedno plesačko tijelo ostavivši snažan dojam na publiku.

Kostime je kreirao makedonac Aleksandar Nošpal, priznati svjetski modni dizajner koji je među brojnim nagradama dobitnik i prve nagrade za najbolju diplomsku kolekciju škole ESMOD u Parizu 1995. godine.

U koreografiji Herman Schmerman Williama Forsythea dominirao je moderan stil, a plesači su dinamično izveli zahtjevnu plesnu točku u kojoj se tražila točnost i preciznost. Forsythe, koji je sam organizirao scenski prostor, svjetla i kostime interpretirao je čisti ples- prvo kroz pas de cinq, a nakon toga i kroz pas de deux koji su izveli solisti Natalia Horsnell i George Stanciu.

Plesači su bili odjeveni u kostime talijanskog modnog dizajnera Giannia Versacea dok je za glazbu zaslužan Thom Willems – suvremeni nizozemski skladatelj u čijem opusu dominiraju skladbe za balete, a već gotovo trideset godina intenzivno surađuje sa Forsytheom.

Nacho Duato koreograf je i scenograf treće plesne izvedbe Por vos muero (Za vas umirem) koja nas je glazbom i plesom vratila u španjolsku renesansu. Duato je koreografijom dočarao doba u kojemu je ples imao vrlo važnu ulogu u životima ljudi svih društvenih statusa.

Plesači su uz glazbu španjolskih autora 15. i 16. stoljeća nevjerojatno tečno prelazili iz figure u figuru, ostaviljajući dojam vječnog kretanja. Cjelokupnoj koreografiji mnogo je doprinjela istoimena pjesma najvećeg španjolskog renesansnog pjesnika Garcilasa de la Vege koja je, uz nekoliko stanki, bila puštana za vrijeme izvedbe.

Tešo je reći što je točno oduševilo publiku: dobre koreografije, izvrsni plesači ili njihova interpretacija. Najičekivanija predstava sezone zaista je ispunila očekivanja svih baletomana. Jedino što se može reći je: bravo, plesači!