Od malih nogu nešto plešem: mažoretkinje, suvremeni ples, a sada, kako ću i opisati, balet! U osnovnoj školi sam plesala suvremeni ples i bila najbolja. Učiteljica me uvijek poticala i gurala naprijed. Jednog mi je dana natuknula da na baletu kod gospođe Vesne u Pučkom učilištu u Kutini trebaju nekoga za ulogu čarobnjaka u Labuđem jezeru.

Prvo sam pomislila: „Ma što ću ja tamo? Kako ću ja to?“. Čak sam htjela i odustati, iako sam otprve pristala. Došla je i ta srijeda, prva proba, a ja nisam htjela doći. Nazvali su me i tako sam se ipak pojavila. Dobila sam kostim i gledala što sve te cure rade. Jednostavno sam se oduševila. Uvježbavala sam svoju ulogu što sam bolje znala.

Gospođa Vesna mislila je da ništa ne razumijem, ali me prijateljica Tessa naučila sve što sam trebala znati.

Na predstavi sam ulogu odlično izvela, i par dana prije toga nagovorili su me da ne odustanem od bavljenja baletom nakon što predstava prođe. Koliko je to mojoj okolini bilo neobično pokazuje reakcija mojeg oca, kojem je bilo čudno da s 15 godina krećem na balet.

Ukazao mi je na činjenicu da sve druge cure plešu od malih nogu, ali me nije uspio odgovoriti od bavljenja baletom. I tako sam počela učiti sve: osnove, okrete, skokove… Naravno, ne savršeno, kao što ni ne može biti, ali nisam odustala. Najčešće sam se s curama nalazila subotom u dvorani i polako, ali sigurno učila.

Preda mnom je nova plesna godina, a ja dobivam svoje prve papučice i jedva ih čekam obuti i zaplesati najbolje što mogu – da se pokažem ali i da dokažem da je ples moj život. Bit ću rekreativna plesačica baleta i ponosim se time. Zahvalna sam i curama s baleta što mi uvijek pomažu.
Uloga čarobnjaka u Labuđem jezeru zaista je promijenila moj život.

Veronika Sabljak, rekreativna plesačica baleta