Vladimir Shuvalov poznat je baletni pedagog i plesni majstor svakom tko je barem jednom kročio u Hrvatsko narodno kazalište u Splitu. Ovaj rođeni Ukrajinac svoj drugi dom našao je u gradu pod Marjanom, a svoju ljubav prema plesu ovjekovječio je u nebrojenim baletnim predstavama HNK Split, što na samoj sceni, što kao vrsni pedagog,. Samozatajan, dostojanstven, istinski gospodin, perfekcionist, pronicljiv i strog, a opet duhovit i omiljen, Vladimir je odgojio generacije mladih plesača, a svoje umijeće, iskustvo i znanje danas dijeli na privatnim satovima klasičnog baleta, dijeleći savjete, podučavajuci i unaprjeđujući i mlađe i starije na tečnom hrvatskom jeziku. Vladimir je duša splitskog baleta, poznat diljem Hrvatske, ali i svijeta, a o svom zanimljivom i bogatom životnom putu progovorio je u našem razgovoru.

Kako ste odlučili postati baletni plesač? Je li to u Vašoj obitelji bila tradicija?

Dogodilo se sasvim slučajno, kao igra sudbine. U mojoj obitelji, u Kijevu, nitko se nije bavio baletom, ja sam volio i trenirao sportsku gimnastiku, htio sam biti sportaš. U jednom trenutku mi se obratila prijateljica, gradonačelnikova kći, koja je bila veoma zaljubljena u balet i polazila baletni studio. Htjela se upisati u državnu školu i tražila je partnera. Uspjela me nagovoriti, te sam s njom došao u baletni studio tadašnjeg eksperimentalnog razreda u sklopu državne škole. U to vrijeme su postojali posebni razredi za sposobne pojedince do 15 godina iz svih amaterskih plesnih grupa, kojima se davala prilika u baletu. Uspio sam se upisati, ali je mojoj prijateljici tata nažalost zabranio balet. Redovni repertoar sam završio u 5 godina, iako on traje 8 godina. S obzirom da je postojala obaveza nastupa tri godine tamo gdje te pošalju, završio sam u Harkivu. Već u prvoj godini sam nastupao u glavnoj ulozi u Don Quijoteu, te nastavio sa solističkim ulogama u Labuđem jezeru, Pepeljugi, Orašaru i brojnim drugima. Moja prijateljica je u međuvremenu postala veoma uspješna profesorica engleskog jezika.

Gdje ste sve živjeli i nastupali?

Nastupao sam u kijevskom nacionalnom kazalištu, gostovao s ansamblom u Bugarskoj i Egiptu, poslije toga pet godina u St. Petersburgu u baletnoj trupi Koreografske minijature Leonida Jakobsona. Koreograf predstava je radio i u Kirovom baletu, te prvi postavio balet Spartak. Nakon raspada mog braka upisao sam fakultet u Moskvi, Akademiju za kazališnu umjetnost, koji je tada bio najbolji u SSSR-u. Studirao sam baletnu koreografiju i pedagogiju i završio za pet godina. U Kijevu sam plesao do svoje 43. godine, te su mi paralelno ponudili i da budem pedagog. Radio sam i u Austriji, Njemačkoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Srbiji…

Kako ste odlučili doći u Split?

U Hrvatskoj sam 1994. godine sudjelovao u postavljanju baleta Večer Straussa/Ples Kadeta, te upoznao brojne hrvatske plesače i koreografe, uključujući i Almiru Osmanović. Kada je postala ravnateljica u Splitu, pozvala me da joj pomognem kao pedagog. U Splitu se tada postavljao balet Don Quijote u koreografiji Valentine Ganibalove, a na njemu je radila i slavna Ljudmila Safronova iz Vaganove akademije. U tom vremenu sam kao baletni pedagog radio u Bratislavi u kazalištu. Kada su me pozvali da im se pridružim, odlučio sam tri mjeseca uzeti neplaćeni dopust. Bila je to veljača 2005. Predstava je kao i svugdje u svijetu postigla veliki uspjeh. U Splitu se ravnateljici svidjelo kako radim i odlučili su me angažirati na dulje vrijeme.

 

Na koje ste djelo/produkciju u HNK Split najponosniji?

Najponosniji sam na činjenicu da je u mom mandatu prvi put u povijesti u Splitu postavljeno cijelo Labuđe jezero. To je bio jako težak i veliki podvig, pa sam iz Ukrajine doveo solisticu Irynu Chaban Bilandžić, koju je publika jako zavoljela. Nedavno je i potpuno zasluženo dobila nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu, što je veliko priznanje i za Split. Doveo sam i Artema Zhusova, koji je godinama plesao sve najzahtjevnije muške solističke uloge, ali i Evu Karpilovsku, koja je postala nova miljenica splitske publike. Ponosan sam i na splitsku Trnoružicu i Bajaderu. Splitski balet je odradio brojne rasprodane turneje po Italiji, gostovali smo u brojnim europskim državama, pa i u Turskoj. Sviđala mi se jako i naša verzija Romea i Julije od Youria Vamosa. Tu sam čak glumio i Julijinog oca, gospodina Capulettia. Bio sam i majordom u Orašaru i svećenik u Grku Zorbi. Gdje god sam mogao, sa zadovoljstvom sam uskočio u predstavu.

Što Vam se najviše sviđa iz hrvatskog kulturnog opusa?

Hrvatska ima jako vrijedno kulturno naslijeđe, kompozitore za koje bi trebala znati cijela Europska unija, pa i šire. Najdraži balet mi je Đavo u Selu Frana Lhotke, ali vrijedno je spomenuti i Mačka u čizmama Bruna Bjelinskog. Jako vrijedno djelo je i nedavno koreografirana neoklasična verzija Carmen od Valentine Turcu. Drago mi je što sam imao priliku raditi na svim tim djelima.

Kako je došlo do razilaženja s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu? Kako je moguće da su odlučili raskinuti suradnju s pedagogom Vašeg ugleda i iskustva?

Zaista mi nije jasno zašto. Kad je došla korona, pozvao me ravnatelj baleta i rekao da sam ja ovdje odradio svoje. Zahvalio se na suradnji i dao posljednji honorarni ugovor na mjesec dana. Spomenuo je da će mi se naknadno možda javiti za novu sezonu, ali do današnjeg dana nisam dobio nikakav poziv. U međuvremenu sam pozvan četiri mjeseca u Novi Sad, drugu sezonu za redom, gdje sam usred korone sudjelovao u postavljanju Baletne Gala Večeri i Ohridske legende. Bio sam specijalan gost na radiju i davao brojne intervjue. Pozvan sam na gostovanje i u Sarajevo za 70 godina osnivanja baletnog ansambla i 100 godina kazališta. Postoji i inicijativa da me angažiraju za profesora na Umjetničkoj akademiji u Beogradu.

U koroni su zatvoreni brojni plesni klubovi, kazališta, teretane. U Splitu baletni studio nije radio dvije godine. Smatrate li to opravdanim?

Apsolutno ne! Takvim potezom je ugrožena umjetnost. U Novom Sadu smo se organizirali tako da smo u dvije grupe održavali vježbe. Brojne druge djelatnosti su funkcionirale s puno više ljudi u istom prostoru, a smiješno mi je i spominjati da sport i pokret jačaju organizam, imunitet, smanjuju tjeskobu i frustraciju. Ljudi su svugdje vježbali s maskama i uz distancu.

Kako komentirate sadašnje stanje u HNK i hrvatskoj kulturi?

Stanje u splitskoj kulturi nije dobro. Split hitno treba srednju baletnu školu. Ne vidim razlog zašto bi Splićani, ako žele nastaviti baletno školovanje morali ići u Zagreb ili neki drugi grad. Treba uključiti i zadržati sve sposobne ljude i poticati darovitu djecu. Plesni klubovi i škole se moraju više povezati i razmjenjivati iskustva, od folklornih grupa do škola hip-hopa. Kada se prepozna talent, treba ga se poticati i konstantno raditi s njim. Biti baletni umjetnik je jako lijep posao, balet je postao internacionalan, pruža ti priliku da putuješ svuda po svijetu, upoznaš brojne ljude i kulture, a solisti su i jako dobro plaćeni i cijenjeni.

Kakvi su Vam dnevni rituali? Imate li recept za tako dobru kondiciju u Vašim godinama?

Jednom se u Zagrebu na Cvjetnom trgu jedan gospodin proslavio živopisnim pozivom ljudima da vježbaju. Ja ću biti malo pristojniji i reći da sam stalno u pokretu. Imam svoju dijetu, uvijek lagani doručak, volim kuhati ukrajinske juhe od kupusa, krumpira, cikle i rajčice, koje zovemo boršč. Jedem i lagano kuhano meso, žitaricu heljdu koja je jako rasprostranjena u Ukrajini. Od nje se radi i kruh. Blagajnice me često pitaju kako je spremam i što sve od nje radim. Volim i sve vrste ribe, maslinovo ulje i dalmatinske salate.

 

Što je presudilo da ostanete živjeti u Splitu?

Jako mi se sviđa grad, more, mediteranska atmosfera. Nikada nisam volio megalopolise. Grad ima prelijepo kazalište i dugu baletnu tradiciju. Do sada s kim god sam surađivao, bilo je kvalitetno i profesionalno. Ponosan sam što sam sudjelovao podizanju splitskog baleta na svjetsku razinu.

Kakva je sada situacija u Ukrajini? Je li Vas rat iznenadio ili je bilo očekivano?

Situacija je zaista tragična, ali sam sretan što su mi obitelj i prijatelji dobro. Nažalost, rat me nije iznenadio, već dugo se očekivalo da će do toga doći, dugo je tinjala vatra. Propali su pregovori u Minsku između Rusije i Ukrajine, znalo se da neće biti dobro. Trebale su sve strane u sukobu puno mudrije pregovarati. Žalosno je i što nije jasna konačna ideja ovog rata. Jako je teško shvatiti što se trenutačno tamo događa, jer o istom događaju različiti portali objavljuju potpuno različite priče. Previše je fake newsa, a brojne novine samo kopiraju članke i lažne vijesti se tako šire dalje.

Što kažete na većinu splitskih muškaraca koji vole samo nogomet, a kazalište, umjetnost i ples ih gotovo i ne zanimaju?

U Splitu postoji stav da to nije muško zanimanje. Ne znam zašto ljudi dozvoljavaju da ih sputavaju raznorazni stereotipi? Moderne plesne skupine izvode koreografije koje su jako slične sportu. Možda ljudi ne žele izlaziti iz svoje zone komfora jer je tako lakše? Možda bi trebali, pa makar i u lokalnom folklornom društvu. Kroz čitavu povijest su muškarci plesali, i na dvorovima i u seoskim slavljima. Moja majka me uvijek vodila u kazalište da gledam predstave New York City balleta. Oni su imali neoklasične i moderne predstave, koje nisu bile daleko od sporta. Još u antičkom Rimu su se svi divili lijepoj atletskoj građi ljudskog tijela i u tome ne vidim ništa čudno.

Što biste rekli roditeljima djece: Zašto ih upisati na balet?

Svako dijete koje pokaže ljubav za pokret, muziku i bajke, trebalo bi potaknuti da upiše balet. Ples je dobri virus za društvo. Ples je dobar za zdravlje, razvoj osobnosti, koordinaciju tijela i duha. Ples jača samopouzdanje i socijalne vještine. Istraživanje u Rusiji je pokazalo da ples potiče i moždani razvoj i povećava inteligenciju. Svaki oblik tjelovježbe je dobar, a pogotovo uz muziku. Pod tim ne mislim na ovo što danas slušamo, to više nije muzika. Pokazalo se da djeca brže zaspu uz klasičnu muziku, krave daju više mlijeka… Zašto dirigenti žive i sto godina? Pogledajmo samo tko zadnjih godina dirigira bečkim koncertima. Klasična glazba je preporučljiva i kod rehabilitacije i u trudnoći, jer smiruje. Jednom je direktor bečkog muzeja Albertina došao kasno navečer s malim djetetom na Mozartov Requiem. Kad smo ga u čudu pitali zašto, rekao je da to njegovo dijete voli. U drugim gradovima se organiziraju i matineje, tj. dječje opere. Zašto tako ne bi bilo i u Hrvatskoj.

Kakvi su Vam planovi u budućnosti?

I dalje sam jako aktivan i trenutno u splitskom fitness centru Mint držim privatne baletne satove. Polaznice su od studentica medicine, bivših članica baletnog studija, do menadžerica i profesorica koje su se davno bavile baletom, a danas im je to hobi. Svaki sat nam je ispunjen smijehom i dobrom atmosferom. Kao što sam rekao, ples je dobar virus za dušu i tijelo. S Renatom Skovron iz Sutivana sam registrirao umjetničku organizaciju, kako bih lakše sudjelovao u raznim projektima širom hrvatske i regije. Radim ozbiljno i s profesionalcima i s amaterima. Na jesen bih trebao ponoviti angažmane u Novom Sadu i Sarajevu. Mogao bih nastaviti suradnju i s HNK Split ako dobijem ponudu, ali nikada se nikome nisam nudio, u životu gdje god sam išao, uvijek sam bio pozvan. Velika mi je želja da se u Vukovaru u obnovljenom dvorcu Eltz postavi balet Na lijepom plavom Dunavu, po uzoru na točke iz Bečkih novogodišnjeg koncerata. Jako bi me radovala suradnja i na tom projektu. Treba uvijek gledati naprijed, a loša iskustva ostaviti iza sebe. Umjetnost uvijek pobjeđuje, siguran sam da na kraju uvijek sve dođe na svoje mjesto!