BEOGRAD – Mihael Barišnjikov u Beogradu nastupa tri dana: plesao je u nedjelju i jučer, a još ga jedan nastup očekuje večeras. Pred oduševljenom publikom tako je sinoć izveo koreodramu Brodski/Barišnjikov, stvorenu prema poemama Josifa Brodskog.

 

Predstavu izvodi Barišnjikov sam. Režiju potpisuje Alvis Heman, scenografiju Kristine Jurjanei, a dizajn svjetla Gleb Filshtinsky. Predstava traje 90 minuta, a premijerno je izvedena 2015. godine u The New Riga Theater.

 

Gostovanje je realizirano u Pozorištu na Terazijama u Beogradu.

 

Na samom početku ovog teksta, koji se piše poslije drugog izvođenja (koreo)drame, donosim odluku da njegov sadržaj ne opterećujem podacima iz raskošne baletne karijere Mihaila Barišnjikova. I po znanju najslabiji poštovatelj baletne umjetnosti odavno je upoznat s podacima iz prebogate biografije jednog od najznačajnijih baletnih umjetnika svijeta danas.

 

Spektakularna karijera otpočela je u Lenjingradu (Kirov balet), a na svjetskom nivou dobiva punu snagu 1974. u New Yorku, u kojem Barišnjikov počinje živjeti i gdje otkriva i sebi i publici da može podjednako biti fascinantan ne samo kao baletni prvak ABT kompanije i New York City Balleta, već da umije očarati i u plesnim stilovima kakvi su suvremeni ples i jazz dance. Raznovrsne plesne tehnike s lakoćom usvaja radeći s tada najvećim koreografima svijeta.

 

Pouzdan je partner najvećim primabalerinama svijeta u okviru cjelokupnog klasičnog repertoara i tada se na sceni događa vatromet baletne igre. Barišnjikov je i glumac i fotograf. On koreografira, pleše i režira. Namjerno izostavljam podatak o njegovom glumačkom angažmanu u jednoj svjetskoj tv seriji.

 

Predstava koju smo sinoć vidjeli je one-man show u kome se odvija dijalog dva prijatelja (Barišnjikova i Brodskog), smješten isključivo u okvir poema velikog, rano preminulog ruskog pjesnika Brodskog, koje Barišnjikov govori i čita na ruskom jeziku (čitali smo titlovani prijevod na srpski jezik).

 

S vremena na vrijeme čuli smo i snimak glasa Brodskog koji, na vrlo osoban, upečatljiv način, izgovara vlastite stihove. Baladni i elegični karakter ove poezije s dubokim metafizičkim korijenima, s motivima fantastičnih snoviđenja, s pjesničkim traganjima za nedokučivim makrosvjetovima (ali i onim mikro, u pjesničkoj i ljudskoj duši), često pamfletski, čak ironično putuju kroz vrijeme i prostor, kao i osobni život te životno iskustvo samog pjesnika.

 

Glas pjesnika je najveće bogatstvo predstave, jer, iako je činjenica da pjesnici često ne umiju dobro izgovarati vlastite stihove kako bi trebalo, Brodski to čini na jedinstven, intiman način, gotovo molitveno, s ritmom koji asocira na glas svećenika koji čita „Oče naš…“. Baš taj ritam, čini mi se, morao je biti točka oslonca svih scenskih pokreta u predstavi.

 

Teške su to riječi i misli. Sumorne su i mračne. Nada i optimizam kao da ne postoje. One više govore o smrti, nego o životu, mnogo više o patnji, nego o radosti. Stihovi su intimni testament pjesnika i svjedoče o dilemama duše koja do samog kraja nije našla spokoj.

 

Barišnjikov, odsutno i zamišljeno, na scenu ulazi na stražnja vrata s kovčegom u ruci (u kome je malo potrebnih stvari za put na koji je krenuo), prolazeći kroz oronuli paviljon (možda čekaonicu na zapuštenom željezničkom kolodvoru) prljavih prozora, sa strujnim kablovima koji ogoljeno vise. U paviljonu su gole žarulje koje ne svjetle, već crveno-žuta svjetlost curi na samom izdisaju snage. Povremeno paviljon ispuni i neka čudna sivo-srebrna svjetlost, ugodna za oči, poput isijavanja astralnog tijela koje stiže iz daleke prošlosti.  I klupa na kolodvoru je oronula, i magnetofon, na kome se povremeno vrte oni stari kolutovi traka na kojima je zabilježen glas Brodskog. 

 

U takvom scenografski inspirativnom i ambijentu ispunjenom simbolima, Barišnjikov započinje dijalog s Brodskim. I baš tada, već na samom početku, mogu se uočiti izvjesni problemi i nedorečenosti režijskih postupaka koje kao da je zasjenila velika umjetnička ličnost Barišnjikova kao glumca. Scenska radnja počinje ( i traje do kraja predstave) samo na horizontalnom nivou, bez duhovnih i izvođačkih vertikala, bez kulminacije (za koju je bilo uvjeta).

 

Izostaju i bogatiji i raznovrsniji scenski pokreti (na nivou kontrolirane improvizacije) koji su morali biti ravnopravni scenski partner stihovima Brodskog. Jasno je da su postavke i uobličavanje scenskih pokreta bili povjereni Barišnjikovu. Jasno je i da su oni morali predstavljati tjelesnu reakciju Barišnjikova na stihove Brodskog, ili prikaz fizičkih doživljaja koje izaziva poezija Brodskog. U tom smislu, moje su misli tijekom predstave drsko, samostalno i nekontrolirano same putovale k Jozefu Nadju i njegovom čarobnom teatru pokreta.

 

Čudno se osjećam i nelagodno mi je, jer, po mom skromnom mišljenju pažljivog i iskusnog promatrača, predstava Brodski / Barišnjikov, barem sinoć,  nije „prešla rampu“ na način koji smo to mogli očekivati. Do posljednjih redova gledališta stigla je u punoj snazi, prije svega i svih, veličina i snaga poetske misli Brodskog i njegov glas „koji moli“, a zatim izvanredna scenografija, upečatljiv umjetnički dizajn svjetla i perfektna kvaliteta zvuka (i kada je najtiši s jasnim razlogom).

 

Na samom kraju predstave otela se kontroli još jedna moja nemirna misao, više kao upitna konstatacija – zašto cijela regija nije u mogućnosti da velike međunarodne plesne umjetnike svih profila vidi na sceni, u vlastitoj zemlji, baš tada kada su na vrhuncu svoje karijere? 

 

Ozbiljne pohvale zaslužuje Pozorište na Terazijama zbog besprijekorne scenske i tehničke realizacije predstave.