Moja baletna priča počela je u trećem razredu osnovne škole, prije 11 godina. Moja mama zaključila je da bi bilo dobro da me upiše na tečaj baleta koji je vodila balerina Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Vesna Kovačević. Isprva, balet mi se uopće nije sviđao. Teške vježbe na štangi, nikada pohvale, samo korekcije grešaka i lošeg držanja. A i ja sam imala ne dvije, već tri lijeve noge.

 

Zatvoreni kukovi, skolioza zbog prenaglog rasta, nisam uopće imala rist, jedva sam mogla malo ispružiti stopalo. Ali, svidjeli su mi se nastupi s malim, kratkim koreografijama na glazbu klasičnih skladatelja. Nisam odustala. A onda smo krenuli i na špice. Budući da sam imala vrlo slabe listove, nisam uopće mogla stati na prste, a kamoli hodati u tim krutim papučama. Špice su mi samo izazivale suze u očima i očaj. I onda se u meni nešto preokrenulo.

 

Tijekom ljeta, imala sam 15 godina, odlučila sam sama vježbati (tečajeva preko ljeta nije bilo). Krenula sam od najjednostavnijih vježbi, podizanja na poluprste u otvorenim pozicijama, laganog istezanja i osnovnih koraka. Nakon dva mjeseca uspjela sam napraviti i špagu, što je za moje izrazito zatvorene kukove bilo čudo. Listovi su mi ojačali a na stopalu se počeo formirati rist. Tijelo mi je postajalo sve snažnije i fleksibilnije. Vježbala sam svaki dan. Sjećam se kako mi je bilo vruće jer bilo je ljeto, a ja sam vježbala uz otvoren prozor u vlastitoj sobi ispred ogledala.

Kad smo se na jesen vratili, Vesna je odlučila da će početi raditi cjelovečernji balet. Bila je to Trnoružica. Dobila sam ulogu Dobre vile, imala sam i solo varijacije. Zatim je slijedio Orašar (solo u Arapskom plesu, Pahuljicama, Valceru cvijeća, varijacija Vile Šećera, čak i prilagođena varijacija Princa), pa Giselle (solo seljanka, Myrtha). Myrtha mi je do dan danas ostala najtežom ulogom i nikada ju nisam savladala onako kako bih željela. Vrlo teške i iscrpljujuće varijacije nikada nisam do kraja uvježbala.

 

A onda je došlo i Labuđe jezero. Uloga Odette i sada Odilije. Koreografiju sam za svoje dijelove (varijacije, pas de deux, coda) napravila sama prema raznim koreografijama sa snimaka. I osjećam da svaki dan napredujem. I moje tijelo i duša. Bolja sam glumica nego u početku, imam više snage, čišću (iako još uvijek ne dovoljno jaku) tehniku i kristalniju i proživljeniju interpretaciju. Danas sam najstarija od polaznika u našoj maloj trupi. Podučavam mlađe, učim ih novim koreografijama i plesovima. I uživam više nego ikada prije. Balet je moja velika ljubav, moja utjeha i zadovoljstvo. Jer najbolje se osjećam kad znam da sam i danas uspjela, napredovala i proživjela drugi život kroz novu ulogu.

Tessa Uroić, rekrativna plesačica baleta