„I’m not taking jobs away from women. I’m liberating the entire ballet world.“

 

Ove riječi izgovorio je Chase Johnsey – prvi transgender plesač klasičnog baleta angažiranom u English National Ballet u Londonu. Pogledavši kratki tv prilog na BBS News, potakao je lavinu u meni raznih misli, osjećaja, činjenica, argumenata za i protiv. Moje mišljenje je naravno samo moje, ali kao kritičar, a i netko tko se bavi klasičnim baletom cijeli život (od pete godine života), svjesna sam da ova priča dovodi u pitanje budućnost klasičnog baleta. Johnsey je svjestan toga da mijenja budućnost i to radi na neki način i namjerno.

 

Tko smo mi da ikome branimo što će raditi u svom životu?

 

Danas više nego ikad živimo u svijetu otvorenih mogućnosti, u kojem je sve dopušteno, gdje spolna, rodna i rasna orijentacija više ne smiju nekome biti prepreka da se bavi nečim. Integracija je bitan pojam i oslobađa mnoge koji žele nešto promijeniti u svijetu i koji se pritom osjećaju sposobnim, obrazovanim, hrabrim i spremnim uhvatiti se u koštac s promjenama koje se ne odvijaju preko noći. Da li baš pod svaku cijenu mijenjati nešto, e to je već pitanje koje će vjerujem uvijek biti otvoreno i aktualno.

 

Sam Johnsey balet počinje učiti s četrnaest godina, a već za vrijeme školovanja bio je obeshrabrivan u želji da ući i pleše vokabular balerine, a ne muških plesača. Eteričnost, profinjenost i liričnost nasuprot snazi mišića kod muških pokreta u plesu zanimale su tada još mladog Johnseya.

 

 

The place in London where I always go to reflect on my dreams.

A post shared by Chase Johnsey (@chasejohnsey) on May 7, 2018 at 2:30am PDT

 

Nakon završetka školovanja, 2004. godine, zaposlio se u svjetski poznatoj trupi iz Monte Carla Trockadero, u kojem su angažirani samo muški plesači koji plešu podjednako i ženske i muške role. U Trockaderu, koji je osnovan 1974. izvode se parodije na baletna djela. Klasične, ali i moderne koreografije, interpretirane na komičan način i zahtijevaju specifičnu sposobnost muških plesača da plešu na vrhovima prstiju, na špici.

 

Nakon dugog niza godina provedenih u Trockaderu, u siječnju ove godine napušta trupu zbog mimoilaženja u načinu razmišljanja te sve većoj želji da se uklopi u pravi klasični baletni ansambl kao ženski plesač, balerina (o sklandalu koji je pritom izazvao već smo pisali). Nekoliko mjeseci nakon se pridružio Engleskom Nacionalnom Baletu kao prvi plesač u povijesti koji ravnopravno pleše u ženskom ansamblu.

 

Da bi se postigao željeni uspjeh, muškarac mora promijeniti način  vježbanja i ishrane, kako bi smanjio prirodnu mušku mišićnu masu. Rigorozni treninzi za što boljim efektom i nisu ništa novu u poslu baletnog plesača. Disciplina i predanost pozivu 24/7 poznata je svakom plesaču na svijetu. Kroz povijest muškarci su plesali ženske role, a žene muške.

 

U doba romantičnih baleta dominacija žena nad muškim plesačima bila je najsnažnija do tada, pa tako Theophile Gautier piše u “A Picture history of ballet”: „Muški je plesač muškarac koji pokazuje svoj crveni vrat, velike mišićave ruke, noge s listovima župnog crkvenjaka…nema toga što nam je neugodnije od pogleda na muškog plesača.“ Balerine preuzimaju vodstvo i polako dolaze ispred muškaraca koje se sve više očituje u adagima. Romantični baleti postavili su temelje i parametre baleta kakvog danas poznajemo. U baletnom klasicizmu, kada klasični balet dostiže svoje vrhunce, slavni koreograf Marius Petipa postavlja velike narativne balete spektakle u kojem jest balerina ta koja je main object, ali i muški plesač dobiva na podjednakoj važnosti.

 

Do danas se zadržala ta tradicija i danas na svjetskim pozornicama gledamo rekonstrukcije predstava nastalih prije sto ili dvjesto godina. Plesni historičari i notatori čuvaju sve podatke o predstavama: kako je izgledala scena, kostimi, koreografija, glazba, broj plesača… Mi ih takve danas gledamo, naravno prilagođene scenskoj i plesnoj evoluciji tjelesnih mogućnosti. Bilo kakva novina treba vremena da ju društvo prihvati. Npr. tek od 2015. godine imamo prvu afroameričku primabalerinu Misty Copeland u povijesti ABT iz New Yorka.

 

 

 

Da li je dopuštanje i uvođenje muškaraca u ansamble da plešu u bijelim činovima zajedno s balerinama društveno i kulturno prihvatljivo? Da li je uopće to potreba društva i da li time što zadiremo u tradiciju mijenjamo istu za sljedeće generacije? Kuda nas to vodi? Na početku teksta sam napisala da živimo u potpuno otvorenom, demokratskom društvu, gdje je sve dopušteno, gdje nema više granica, u kojem nema više podjele na muško – ženske poslove, da li nam ovakvi primjeri otvaraju oči, pomiču još više granice i norme ili tome treba stati na kraj? Kako bi gledali na to da sada kraj Šime Vrsaljka trči ženski vezni nogometni igrač? Kako bi društvo i svekolika javnost reagirala na tu sliku na terenu?

 

Ovo su teme i pitanja na koje će nam tek budućnost dati odgovor da li su etički bile ispravne. Chase Johnsey možda je prvi plesač prihvaćen u jednu nacionalnu baletnu kuću, ali je pritom i ravnateljica ENB Tamara Rojo prva koja je zaposlila transgender osobu.