NEW YORK – Solistica Misty Copeland ovog je tjedna postava prvakinja American Ballet Theatre-a (ABT). Vijest o imenovanju ne bi zanimala svjetsku baletnu javnost da nije riječ o prvoj crnoj balerini koja je dosegla taj plesački rang u 75-godišnjoj povijesti te kuće. Misty je članica ansambla već 14 godina, a od toga je gotovo devet godina provela plešući uloge koje idu u rang prvakinje. Nedavno je otplesala ulogu Odette i Odilije u Labuđem jezeru, koju je kritika oduševljeno prihvatila.

 

Ova je balerina poznata i izvan užeg kruga ljubitelja ove umjetnosti: sudjelovala je u Nike-ovoj kampanji Under Armour kampanji, pod sloganom “I will what I want”. Napisala je knjigu “Life in Motion: An Unlikely Ballerina” u kojoj je opisala sve teškoće s kojima se suočila u svojem dugogodišnjem radu. Njeno tijelo, stalno su joj to govorili, nema oblik kakav bi trebalo imati. Ne izgleda kao balerina, slušala je to cijeli život, i zato bi bilo najbolje da odustane. No, nije to učinila.

 

– Moja majka oduvijek me učila da se borim za sebe i ne odustajem od svojih snova. Rekla mi je da će me svijet uvijek vidjeti kao crnu ženu, bez obzira na to čime se odlučim baviti. Tome neću moći pobjeći, rekla mi je. Nisam baš razmišljala o tome, no u jednom sam trenutku to shvatila. Imala sam tad 17 godina, živjela sam u New Yorku i pridružila sam se kompaniji u kojoj sad plešem. Tad sam shvatila da sam jedina Afroamerikanka u kompaniji, koja je brojala 80 plesača – rekla je u jednom intervjuu.

 

Misty pozira fotografu Nicholasu Le Clairu

 

 

Odrasla je u San Pedru, u Kaliforniji, gdje je odlazila na prve baletne klasove, u lokalnom “Boys and girls klubu”, koje nije plaćala. Njena je obitelj, u kojoj je bilo šestero djece, neko je vrijeme živjela u motelu. Misty nikad nije saznala tko joj je otac, odgajalo ju je nekoliko očuha, a u nekim razdobljima živjela je iznimno siromašno. Ta slika daleko je od tipične, idilične slike djetinjstva neke balerine – uspjeh je bilo teže postići ako se krene iz takvog okruženja, rekla je jednom.

 

– Imala sam 13 godina kada sam započela plesati. Neki su mi rekli da je to kasno, a uz to su me odmah upozorili: moje tijelo je već tada bilo razvijeno. I crna sam. Dobronamjerno su mi sugerirali da bih mogla odabrati neki drugi ples, ne balet. Zapravo, nipošto balet, jer u njemu, s obzirom na okolnosti, ništa ne mogu postići – prisjeća se Misty.

 

Ispostavilo se da je, unatoč nekim fizičkim preprekama, jako talentirana. Odmah je pamtila pokrete, a uz to se ispostavilo da je vrlo fleksibilna i jako snažna. Dio prvih dana školovanja provela je kod obitelji koja je nije službeno usvojila, ali ju je poticala da radi i pružala joj osjećaj sigurnosti, kojeg nije dobivala od majke. Kasnije su se pojavili problemi između tih dviju obitelji, u sve su se umiješali policija i sud, a Misty je otišla na studij u New York. Bila je sama, osjećala se isključeno i pojavili su se problemi s prehranom. Trebalo joj je punih pet godina, priznaje, da sve te probleme riješi i da nauči na koji način njeno tijelo funkcionira.

 

Postala je članica ABT-a 2000. godine, kada je postala članica ansambla. Većinu prve godine provela je boreći se s ozljedama, kao i poremećajima u prehrani. Priznanja su došla nekoliko godina kasnije – 2004. godine za ulogu u Raymondi i godinu dana kasnije za Balanchineovu Tarantellu. Nakon toga slijedi vrtoglavi uspon, čija je kruna upravo nedavna uloga crnog i bijelog labuda.