Yelko Juresha, odnosno Željko Jureša, je hrvatsko-britanski baletan koji nakon odlaska u Ujedinjeno Kraljevstvo nikad više nije zaplesao na domaćoj sceni. U toj je zemlji plesao s najpoznatijim plesačima svog vremena, upoznao brojne koreografe, a oženio je i slavnu balerinu Belindu Wright. S njim smo pričali povodom otvorenja izložbe “Balet i strast” u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

 

Kako ste upoznali Belindu?
– Na audiciji me odabrala za svojeg partnera jer sam joj izgledao suho i gladno. To mi je priznala dugo godina nakon te odluke koja nam je promijenila živote. Proveli smo 50 godina zajedno, vjenčali se i dobili kćer, nastupali diljem svijeta… Nikad se nismo ozbiljno posvađali. Ona nije bila taj tip, a kad sam se naljutio, obično sam sebi nešto gunđao u bradu. Ona je bila divan, divan čovjek.

 

 

Kako se je upoznali?
– Duga je to priča. Naime, 1959. godine Belinda je bila pozvana da u Palace Theatreu u Manchesteru nastupi pred kraljicom, a ja sam joj tada bio plesni partner. Bilo je to na priredbi “Royal Variety Performance”, a upravo za taj nastup Belinda je tražila partnera. Upoznali smo se samo nekoliko mjeseci prije. Zajednički smo otplesali “Veliki kraljevski pas de deux”, kojeg je koreografirao tadašnji Belindin suprug Wolfgang Brunner. Nakon toga nas je kraljica primila.

 

Bio je to početak…
– To je bio prvi važan događaj, a potom sam nastupio na BBC-jevoj produkciji “Trnoružice”, s Margot Fonteyn u glavnoj ulozi. To je prenosila Eurovizija pa su mnogi vidjeli naš ples i nakon toga je moja karijera krenula uzlazno. Dobio sam mnoge ponude, a odabrao sam raditi u London’s Festival Balletu. Bilo je to čudo koje nisam mogao očekivati ni nadati mu se. Nije bilo lako kad sam tek došao u Britaniju – ples u Legatovoj školi je bio besplatan, ali što sam jeo i kako sam plaćao ulaznice na baletne predstave, ni sam ne znam. Možda je Belinda bila u pravu kad je rekla da sam joj na audiciji za partnera izgledao gledano, jer tih dana nisam baš previše jeo.

 

 

                                                                            Jelko Yuresha na otvorenju izložbe, foto: Tihana Skorupski / Balet.com.hr

 

Koliko je velika zbirka koju ste darovali Muzeju?
Broji nekih 500-tinjak stvari, a izložena je polovica. Tu su kostimi, slike, knjige, nakit… Zbirku smo nas dvoje skupljali cijelog svog života; kupovali, dobivali, a neke i naslijedili od našeg velikog prijatelja Antona Dolina, koji je i sam bio kolekcionar. Nismo od njega dobili samo predmete, nego i prava za prenošenje njegovih koreografija “Giselle”, “Pas de Quatre” i “Varijacije za četvoricu”.

 

Gdje je započeo vaš baletni put?
– Prve sam korake napravio u zagrebačkom studiju šefa Baleta Mile Jovanovića, a prekretnica je bio trenutak kad sam otišao u Internacionalnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu, koju su vodili Ana Roje i Oskar Harmoš. Volio sam plesati pa sam plesao, no Ana Roje je za mene govorila da neću uspjeti. Pokazala bi na mene i rekla: “Vidite kako Jureša radi? E, nemojte tako raditi”. Njezini su me komentari jako obeshrabrili, ali ipak sam otišao u Englesku. Nastavio sam učenje u Legat School of Ballet, a tijekom karijere radio sam s nekim od najvećih plesača i koreografa tog doba, druge sam podučavao, putovao sam svijetom… Ostvario sam snove kakve nisam mogao ni sanjati.

 

Na jednoj od slika na izložbi vidimo vas u skoku. To je Trnoružica, 1964. godine. Ne sviđa vam se ?
– Uopće ne. Pogledajte, pa noge mi nisu posve pružene. Međutim, u to doba su tehnički zahtjevi od plesača bili drugačiji. Danas je na sceni bitna samo virtuoznost, ali to nije ono što publika pamti. Vi ste odvrtjeli sjajne pirouette i svi su oduševljeni, ali to sutra već zaborave, no osobnost na sceni, ono što ja dajem iz sebe – e, to se pamti.

 

                                                                                        Izlošci s predstave, foto: Tihana Skorupski / Balet.com.hr

 

 

Jedan od predmeta koje vidimo na izložbi su neobične crne papuče. Imaju vrpce koje su služile za vezanje oko zgloba, a izrađene su od kozje kože i satena.  Izgledom podsjećaju na špicu. Što je to?
– To mi je ostavio Dolin, nemam pojma odakle mu. Izgledaju novo, a znam da su izrađene početkom 19. stoljeća. On je bio dobar prijatelj s balerinom Tamarom Karsavinom pa je možda to bio njezin poklon. U to su doba zapravo na vršcima prstiju mogle plesati samo one balerine koje su imale dovoljno snažne noge jer nije bilo papučica koje su mogle pomoći.

 

 

  Muzeju ste daroivali i špice s potpisima Wright, Herrera, Pliseckaja, Uljanova…
– Ah da, pa ima tu i špica. Nismo ih puno prikupili jer se one brzo troše, a stare papuče se ne zadržavaju. One crvene su Belindine zadnje špice. Sa scene se povukla na našoj turneji u Tokiju, 1977. godine, a ja sam plesao do 1982. Jedne mekane papuče nemaju potpis, ne znam, možda su čak i moje.

 

 

Jedan od predmeta koje sam vidjela na izložbi su mala krila, načinjena od žice i tila. Malo su hrđava. Starost?
-Ne, nije to od zuba vremena, nego od znoja. Sjećam se kako je nakon jednog nastupa u Bombaju Belinda iz kose izvukla ukosnice koje su zahrđale na toj izvedbi. Bilo je vruće, nije bilo klime pa su se takve stvari tada često događale.

 

 

Poklonili ste i kostim Albrechta iz Giselle u kojem ste plesali, kao i sliku na kojoj ga nosite. Koja je priča iza te slike?
– Na slici se ne vidi dugi plašt, ali imao sam ga na sebi. Slikarici Doris Lurot Betjeman pozirao sam tijekom nekoliko mjeseci ‘67. i ‘68. godine, svakog dana u šest sati ujutro, jer je to bilo vrijeme mira i tišine. Jednog takvog jutra na vrata su mi pokucali policajci u pratnji zaposlenika imigracijskog ureda. Otvorio sam im vrata odjeven u Albrechta, a iza mene se vukao taj plašt. Izraz njihova lica nikad neću zaboraviti. Došli su vidjeti ima li tu neki imigrant, odnosno kakve ja imam papire, a zatekli su prizor iz “Giselle”. Obično im ljudi u to doba dana otvaraju vrata u pidžami, a ja sam bio našminkan i s plaštem na sebi. Otišli su pomalo zbunjeni, a ja sam se cijeli dan smijao tom nadrealnom prizoru.

 

Puno je zanimljivih kostima… Jedan je ružičast, a iz Giselle je. Kako to?
– To mi je dao Dolin, a nije mi objasnio zašto je kostim takav. U njemu se plesalo 1940. godine u Metropolitanu. Valjda su u Americi tog doba, s obzirom na ono što se događalo u svijetu, trebali neke vesele boje. Nagađam, jer zaista ne znam. Nikad nisam uživo vidio da se Giselle pleše u ovome i to mi je kao baletomanu uvijek bio fascinantan kostim.

 

                                                                          Špice s potpisima slavnih balerina, foto: Tihana Skorupski / Balet.com.hr

 

Tijekom karijere plesali ste s brojnim zvijezdama. Među njima je i slavna talijanska balerina Carla Fracci. Kakva je bila?
– Prije svega morate znati kako je ona bila velika zvijezda i kad je došla u Kraljevski balet, dobila je mene za partnera u svom debiju, u baletu “Ples lopova”. Mene – običnog solista. Daleko ispod njezina ranga, što ju je jako uzrujalo. Bila je teška za rad. Uvrijedilo ju je što su joj dali mene za partnera pa je bila naporna. Te nemoj me prihvatiti tu, nemoj tu, nemoj ovako, ni onako… Ma, grozno. Kasnije smo postali jako dobri prijatelji, iako je taj početak bio čisti užas.

 

A Maja Pliseckaja?
– Upoznali smo se u New Yorku, na jednom satu baleta. Odmah smo kliknuli, a kad smo shvatili da su smješteni u istom hotelu, zajedno su krenuli natrag. Dok smo hodali, Maja mi je rekla da sutra putuje na nastup u Pariz, a misli da nije dovoljno radila taj dan i zamolila me da održim privatni sat za nju. Budući da je imala svu opremu, odmah se presvukla i počeli smo raditi. Tada je imala sigurno već 70 godina, a ja sam joj je za vrijeme sata rekao da u jednom od pokreta više pruži koljena. To ju je oduševilo i rekla mi je da ga podsjećam na slavnu rusku pedagoginju Agrippinu Vaganovu. Rekao sam joj kako je mene plesu učio Nikolai Legat, koji je podučavao i samu Vaganovu. Tijekom života ostali smo dobri prijatelji.

 

Moram nastaviti s nizom slavnih plesača, oprostite mi, zanima me. Kakav je bio Rudolf Nurejev?
– Upoznao sam ga preko Belinde, koja ga je otprije znala jer su bili angažirani u istom kazalištu. Na sceni je bio zaista sjajan – prvi put sam ga vidio kako pleše Albrechta u “Giselle” 1961. godine. Još i danas pamtim da je na sceni izveo 32 entrechat-six, što prije toga nikad nisam vidio da netko izvodi. Osim toga, kao umjetnik je bio naprosto čaroban. Upoznali smo se u vrijeme kada je Nurejev bio veoma drag i srdačan jer mu slava još nije udarila u glavu. Kasnije je bio jako ružan, pokvaren, nepristojan i zaista se neprimjereno ponašao.

 

A Vladimir Malakhov?
– Upoznali smo se u New Yorku, gdje sam mu držao satove baleta. Malakhov je nježan čovjek, ima divnu figuru i uvijek je slušao pedagoga. Međutim, ipak je ponekad bio kao i sve zvijezde: na satovima je slušao, klimao glavom, a onda bi izašao na scenu i opet sve napravio po svome, što pedagoge koji rade s plesačima u pravilu baca u čisti očaj. Jednom sam mu, nakon odrađenog sata, rekao kako mora odlučiti: želi li na sceni biti lijep ili sjajan, a Malakhov mi je odmah odgovorio – oboje.

 

                                                                                                                    Plakat izložbe

 

 

Tijekom karijere ste izrađivali i kostime. Kod nekih ste imali zanimljiva rješenja – recimo, vaša pačka za Giselle je kraća od uobičajene…
– Uvijek mi je bilo šašavo da je ta pačka predugačka i pokrije koljena balerine pa joj uopće ne vidimo noge. Zato sam je odrezao – moja je haljina bila dugačka do koljena, a ipak je imala prepoznatljiv oblik. Belindi se to svidjelo, a radio sam je za nju, pa mi je to bilo važno. Znate, imala je sjajne noge i nije imala problema s tim da nosi kratke suknje. Na pozornici je izgledala sjajno u toj pački. Ha, sad kad se sjetim, dođe mi da se nasmijem, ali često smo se družili s Alicijom Markovom i onda je uvijek tražila da joj suknje budu duge, da noge budu što više pokrivene. Bila je to divna žena i imala je fantastičan smisao za humor.

 

 

Vi i Belinda ste u jednom trenutku dali otkaz u Kraljevskom baletu i krenuli u svijet. Zašto?
– Morali smo to napraviti jer smo imali osjećaj da ćemo ostarjeti ako predugo ostanu na istom mjestu. Na turneji čovjek dobije novu krv i zato smo gotovo deset godina putovali i nastupali kao veleposlanici plesa britanske vlade. Naš program se zvao “Baletna večer s Belindom Wright i Jelkom Yureshom”, a u sklopu njega smo plesali isključivo klasični balet. Onaj moderni nije bio vrsta umjetnosti koja nam je pasala. Plesali smo posvuda: od kazališta, preko školskih dvorana pa do nastupa na otvorenom… Ništa nam nije bilo loše jer smo uvijek na umu imali činjenicu da je velika balerina Ana Pavlova jednom plesala u – cirkusu.

 

 

Koja vam je bila misija?
– Donijeti balet na mjesta gdje ga inače nije bilo. Baš kao što je mene na bavljenje baletom potaknuo film “Crvene cipelice”, tako je Belindin i moj nastup mlade potaknuo da počnu plesati. Ne kažem to samo tako. Mnogi su nam se poslije javili i rekli da su zbog nas krenuli na satove plesa ili upisali baletnu akademiju. Markova i Dolin također su tako putovali svijetom s baletnim programom pa smo Belinda i ja na neki način nastavili njihovu priču. Plesali smo na svim kontinentima i oduševili mnoge – među ostalim smo plesali u Kubanskom nacionalnom baletu u Havani, gdje smo došli na poziv slavne prima balerine assolute Alicije Alonso.

 

 

 

Za kraj, zanima me kakve emocije u vama budi ova izložba?
– Ove kostime nikad nisam ovako vidio kao sad. Plesao sam u njima ili ih gledao na drugima dok plešu, ali ovako ih pogledao nisam nikada. Neobično je to iskustvo i donese brojne uspomene. Prve sam plesne korake napravio u HNK Zagreb, no nakon odlaska u Englesku nikad više nisam zaplesao na domaćoj sceni. Puno sam toga napravio, vidio i odigrao, ali sam u srcu i dalje ostao Željko s Gornjega grada.