Diljem svijeta danas se slavi Svjetski dan plesa. Uobičajeno je da tim povodom jedan svjetski, te jedan domaći plesač, pošalju poruku.

Andreja Jeličić, baletna pedagoginja i teoretičarka

Ples male djece je čista životna radost.

Plesanje nas, velikih, odraslih ljudi također može biti radost. Može biti prepuštanje ritmu tijela i glazbe, buđenje unutarnjeg bića vedrog, mudrog, ponekad senzualnog. Plesom se možemo povezati – uroniti u ritam grupe, ukorijeniti se u zajednici, a možemo i od svega pobjeći, u plesu naći zaborav.

Ples za nas odrasle biva i profesijom. To nam je posao, naporan rad, od njega živimo. Istražujemo ga i opisujemo, analiziramo i zapisujemo, konstruiramo i dekonstruiramo, beskrajno vježbamo i usavršavamo. Plesanje je ozbiljna stvar. Njime možemo poučavati i odgajati: za ples, za život. Plesom se može iscjeljivati.

Danas, kada epohalni ples smrti i nasilja, novu, barbarsku Pirihu koreografiraju starci opsjednuti moći, uvlačeći u nju cijele zemlje i narode, i kada nas zaglušno kuckanje milijuna tipkovnica i teški bruj „pametnih“ strojeva sustavno obezumljuju, obezvoljuju i odtjelovljuju – ples (p)ostaje pokret otpora. Plesanje je danas za hrabre.

Plešite. Sami i s drugima. Plešite svjesno i s namjerom, strastveno, kontemplativno, s ljubavlju. Plešite.

Mihail Barišnjikov, plesač i koreograf, Latvija – SAD

Često se kaže da ples može izraziti neizrecivo. Radost, tuga i očaj postaju vidljivi; otjelovljeni izrazi naše zajedničke krhkosti. Pri tom ples može pobuditi empatiju, nadahnuti na dobrotu i potaknuti nas da poželimo liječiti, a ne štetiti.

Pogotovo danas – dok stotine tisuća trpe ratove, podnose politička previranja i dižu glas u znak prosvjeda protiv nepravde – iskreno promišljanje je važno. Velik je to teret za tijelo, za ples, za umjetnost. No, ipak, je umjetnost još uvijek najbolji način da oblikujemo ono neizgovoreno, a za početak se prvo zapitajmo: Gdje je moja istina? Kako odati počast sebi i zajednici? Komu odgovaram?

(S engleskog za HNK Osijek prevela Ivana Ostojčić)