ZAGREB – Svjetska premijera baleta Metropolis otplesana je sinoć u zagrebačkom HNK. Balet u dva čina prema istoimenom romanu Thee von Harbou koreografirao je Jiri Bubeniček, a kostime je osmislila Nadina Cojocaru. Sat i pol duga koreografija bila je podijeljena na dva dijela, što je bilo idealno.

 

Uvijek je hrabro na scenu prenijeti neki film, kao u ovom slučaju, jer je film Metropolis prvi put prikazan 1927. godine. Posebno je hrabro neki film na sceni pokušati ispričati baletnim jezikom. Utoliko odmah treba odati priznanje koreografu, koji se primio nimalo lako zadatka. I to je, ako se nas pita, napravio veoma dobro.

 

Plesači su bili izvrsni. Navikli smo već na sjajnu Nataliu Kosovac (igrala je ulogu Marije), Tomislava Petranovića (plesao je ulogu Joha, vladara Metropolisa, a njegov povratak na zagrebačku scenu itekako pozdravljamo), Kornela Palinka (Freder), Ivu Vitić Gameiro (koja je tumačila ulogu robotice Hel)… Zapravo, na sceni smo sinoć mogli vidjeti gotovo cijeli ansambl, što je bilo fantastično.

 

Prizor iz predstave, foto: Mara Bratoš

 

Priča o sukobu svijeta bogatih i siromašnih ispričana je kroz jednu zabranjenu romansu, no ne možemo priču promatrati samo kao Romea i Juliju iz budućnosti (radnja je, naime, smještena u 2026. godinu). Riječ je i o sukobu vladajuće klase s radnicima.

 

Zanimljiv je način na koji je koreograf izabrao još dodatno odvojiti te dvije klase: buržoazija je odjevena u, uglavnom, svjetlije boje, njihovi pokreti su klasičniji, a kad vidimo prizore iz svijeta bogatih, svira klasična glazba – ona, primjerice, Bacha, Debussyja i Ravela. S druge strane, kad je na sceni neki prizor iz tvornica ili ulica, plesači su u tamnim bojama, njihovi pokreti su iz suvremenog plesnog vokabulara, vuku ih k zemlji, a plešu na elektronsku glazbu i zvukove modernih, još živućih skladatelja.

 

Kostimi su fantastični, služe pokretu i ulozi, ali su pritom rijetko divni i kreativni. Zanimljiv je i kostim robotice Hel, kojeg je Miljenko Sekulić radio po uzoru na film, ali ga je ipak morao prilagoditi činjenici da je balerini koja ga nosi potrebno nešto kretanja.

 

Dvije bi se stvari mogle zamjeriti: pojedine su scene preduge, a neke je teško razumjeti ako se ne zna radnja priče. Balet je mirne duše mogao trajati sat vremena i pritom ništa ne bi izgubio. Gotovo sve scene s izumiteljem Rotwangom mogle su biti skraćene, a tu posebno ističemo scenu njegova sukoba s Frederom, koja je bila preduga i naporna.

 

Što se nerazumljivosti tiče, ona posebno dolazi do izražaja u trenutku kada robotica Hel dolazi među radnike i izaziva kaos – da bismo to razumjeli, moramo znati da je prava Hel, Frederova majka, bila Rotwangova velika ljubav i da izumitelj zato odlučuje drugačije programirati robota, kako bi uništio čovjeka koji mu je oteo ljubav, a to je vladar Joh.

 

Sve u svemu, balet kojeg je publika sinoć mogla vidjeti između je onoga što inače gledamo: ili je na sceni klasični balet ili pak moderan plesni izričaj, no on uglavnom nije narativan, kratak je i često nerazumljiv. Metropolis nije takav – premda je riječ o ispreplitanju modernog baleta i suvremenog plesa, koji možda neće oduševiti ljubitelje čiste klasike, ipak je riječ o solidnom baletu kojeg je dobro vidjeti.