Predstavu su Riječani mogli premijerno vidjeti 2010. godine, no jučer je otplesana njena obnovljena verzija. Osim baletnih pokreta, u predstavi smo vidjeli i zavidne gimnastičke te akrobatske vještine, u kojima su se posebno istaknule članice riječkog baletnog ansambla Ana Rocha Nene i Marta Voinea Čavrak.

 

Zašto Ogledalo duše? Upravo ta sintagma nametnula nam je pitanje: jesmo li zadovoljni sa sobom i onime što vidimo u ogledalu? Daje li nam zrcalni odraz pravu sliku o sebi? U tome se svatko od nas mogao pronaći te nam je upravo ova baletna uspješnica pomogla da propitamo i istražimo stanje između onoga što mislimo da jesmo i onoga što zaista jesmo u tom trenutku.

 

Scenografija Bjanke Adžić Ursulov je poprilično stilizirana i nepromjenjiva. Tijekom cijele predstave u pozadini se nalaze četiri para ogledala, koja se prilikom izlaska svakog plesača otvaraju poput vrata. Bilo je uistinu veoma zanimljivo istovremeno gledati izvedbu riječkog baletnog ansambla na pozornici i njihove odraze u zrcalu.

 

Također, bili su dojmljivi i jednostavni crno-bijeli kostimi, koji nisu previše skretali pogled sa suvremenog, plesnog pokreta. Treba pohvaliti i sam odabir glazbene pozadine za koju su zaslužni suvremeni glazbeni kompozitor David Lang, koji je inače dobitnik Pulitzerove nagrade za glazbu, te Max Richter.

 

Sve u svemu, sinoć viđeni plesni izričaj ostavio je publiku bez daha. Bio je prohodan, tečan, konstantan, bez zaustavljanja. Posebno ističemo promenade, koje su bile brze i neprimjetne, u skladu s glazbom.