SPLIT – Prva ovogodišnja izvedba Cervantsovog romana o sanjivom vitezu iz La Manche uspješan je juriš na vjetrenjače, nagrađen dugim pljeskom publike za junački boj. Don Quijote, balet u tri čina, koji je svoju praizvedbu doživio u Petrogradu 1856., pred splitsku publiku postavljen je prema koreografiji Mariusa Petipaa i Aleksandra Gorskog te glazbi skladatelja Ludwiga Minkusa, rađenoj za Boljšoj teatar 1869.

 

Splitsku adaptaciju režirao je Dinko Bogdanić. S uspjehom! Dobar dojam sretne, ukupno trinaeste, izvedbe splitskog ansambla nosi osvježavajuće dobro uigran, srčani ansambl, razigrane solo partije te cjelokupna atmosfera viteštva srednjovjekovne Španjolske. Iako balet nosi naziv viteškog (anti)junaka, don Quijotea viđamo samo kao pratitelja radnje, idealista koji dogmatično vjeruje da se snovi ipak mogu pretočiti u javu. Okosnicu radnje čini ljubav brijača Basilia i Quitri, kćerke gostioničara Lorenza, koji ju želi udati za fićfirića, bogatog Gamachea.

 

Prvi čin obilježila je dobra glumačka ekspresija i plesački prikaz temperamenta vrele krvi, na sceni čija je kulisa bila crno-bijela, minimalistička, odveć skromna, ali nepogrešivo donkihotovska. U nizu lijepih kostima svakako se istaknula Dulcineina nježna haljina koja je izmamila uzdahe. Zanimljivost koja se provlači kroz sva tri čina jest da u izmjenama solo i grupnih partija, ansambl redovito preuzima ulogu promatrača, stvarajući time dojam gledališta na pozornici, preljevajući poziciju promatrača na publiku koju uvlači na trg u Barceloni, u ciganski tabor i u krčmu s toreadorima.

 

Sudeći i prema oduševljenom plijesku, izvedba doživljava svoj vrhunac u drugom činu u kojem se istaknula Irina Čaban Bilandžić kao Quitri, posebice u prikazima don Quijoteovih snoviđenja i borbe za oslobođenjem Dulcinee zatočene u vjetrenjači.

 

Nakon njega treći čin je bio pomalo neinovativan, posebice u prvom dijelu, ali ipak uspijeva privesti radnju kraju na zadovoljavajućoj razini. Pročišćavanje i skraćivanje pojedinih scena bi postiglo bolji efekt cjelokupnog čina.

 

Ovog puta izveden bez orkestra, “Don Quijote” je bio dinamičan i strastven. Uz zvukove kastanjeta i okretnost plesača upečatljiva je i komika i smijeh koji prati vjernog Sancha i nezrelog Basilia. Balet završava slavljem ljubavi Quitri i Basilia, ali i nadom za don Quijote kada Dulcinea primi njegovu ružu.

 

Borgesov citat iz Paracelzusove ruže: “Bacimo li ružu u žeravicu, ti bi povjerovao da je sagorjela i da je pepeo vjerodostojan. Kažem ti da je ruža vječna i da se može izmjeniti samo njezin lik.”, istaknut u programu splitskog HNK najbolje objašnjava istinu da su nam strastveni, iskreni borci za pravdu i ideale potrebni uvijek i svugdje. Stvarnosti usprkos!