Donosimo svojevrsnu baletnu ekskluzivu – Edita Cebalo pristala je da se njena priča za djecu, inspirirana vlastitom audicijom, objavi.

 

S R E T N A P I R O U E T T A

Ustani Majo, budila je mama nježno svoju djevojčicu.

Danas idemo na audiciju!

Zar si zaboravila?

Aaa -mrmljala je Maja i sneno žmirkala očima.

Zar već, zašto me nisi ranije probudila, zakasnit ćemo!

Užurbano je oblačila odjeću nespretno gurajući nogu u rukav roze majice.

 

Majina omiljena boja je roza. Sve oko nje mora biti rozo: rozi zidovi, rozi zastori na njenim prozorima, rozo sunce i oblaci, roza mama, rozi tata i mačak, njene baletne papučice i dres.

Maja je razmišljala na rozi način, a njene misli su uvijek upakirane u papir njene omiljene boje s mašnom koja miriše na ples.

Ni igra u vrtu sa susjedovim psom, nijedan crtić ni dečko iz vrtića nije Maji značio više od plesa.

Rozi dres, roze šlapice, roza Maja u njima i ništa više za nju nije postojalo.

 

Odlazak na plesnu audiciju za Maju je bilo pitanje važnije od svih najvažnijih pitanja o kojim brinu odrasli.

Željela se upisati u baletnu školu.

Maja još nije znala što je to škola. Činilo joj se da bi to moglo biti nešto ozbiljno.

Balet je riječ koju je izgovarala s poštovanjem.

Nije tražila pomoć kada je govorila o plesu. Nitko o toj čarobnoj umjetnosti nije znao više od Maje.

 

Požuri mama,zakasnit ćemo!

Nećemo Majo, ne vuci me- zadihano joj odgovori mama – smiri se, sve će biti dobro.

Maja je mamu sumnjičavo pogledala i namrštila čelo.

Srce joj je udaralo o prsa i postajalo sve veće i veće. Maja je pomislila da će se ugušiti.

 

Uskoro su bile pred vratima baletne škole.

Nekoliko je djevojčica već ulazilo u zgradu čvrsto držeći mamu za ruku.

Sve su imale mašnu u kosi, prekrasne haljine i osmjeh na licu.

Nije bilo ni traga nervoze i straha.

 

Hajde Majo, nježno ju je gurnula mama, zar ne želiš ući?

Maja je bila očarana.

Na zidovima u predvorju visjele su velike slike balerina i baletana u svim pozama i veličinama.

Iz jedne dvorane čula se je glazba, a djevojčice su se veselo naguravale na vrata ne bi li vidjele što se unutra događa.

 

Pogledaj Majo, evo jedne balerine – tiho joj je rekla mama.

Balerina je elegantnim korakom prolazila hodnikom.

Roza haljina, roze šlapice, roze čarape i rozi osmjeh na njezinom licu smirio je Majino srce, a ugodna toplina prostrujala joj je tijelom.

Željela je da audicija što prije započne.

 

Sve su se djevojčice u garderobi presvukle u dresove i obukle baletne papučice. Veselo su razgovarale i skakutale naokolo pogledom tražeći mamu.

Maja je tiho oblačila svoj pamučni dres i suknjicu od tila. Zatim je obukla šlapice. Zabrinuto je promatrala djevojčice oko sebe.

Nitko ne zna kakve misli su se vrzmale u njenoj uzbuđenoj glavici i nitko nikada neće saznati kako se osjećala.

 

Ubrzo je ženski glas pozvao djevojčice da uđu u veliku dvoranu.

Tiho su ulazile jedna za drugom ogledavajući se oko sebe. Maja je ušla zadnja.

Koljena su joj podrhtavala, teško je hodala, usta su joj bila suha a grlo stisnuto.

Činilo joj se da će se ugušiti.

Vladala je mukla tišina, a zrakom je lebdio strah.

Samo je pitanje: da li će me primiti? skakutalo od glavice do glavice malih djevojčica. Neke su bile visoke, neke male kao Palčice, neke deblje, a neke tanke kao triješčice.

 

Maja je bila srednje visine, nježne građe. Njene tanke ruke i noge bile su poput štapića a dugi vrat kao da nije pripadao čupavoj glavici koju je nosio. Sličila je goluždravom ptiću koji je netom ispao iz gnjezda.

Ipak kad su trčale te su noge bile brže od najbržih dječaka u ulici, a u rukama je mogla nositi najtežu vrećicu pomažući mami u velikoj kupovini.

A vrat? Njega bi pokretala glazba!

Sa prvim bi se taktovima izvio u prekrasan luk na kojem bi joj pozavidjeli i labudovi.

 

Maja pleše, gledaj Maja pleše – rekla bi mama tati.

No to nije bio samo ples, to je bila Maja u svim nijansama roze boje, zanesena, ushićena i sretna.

Lebdjela je prostorom lakoćom daha i vrtjela se ljupko. Skakala je s noge na nogu graciozno, zanesena pokretima koje nije nigdje naučila.

Ti pokreti izvirali su iz njene duše kao da su ondje oduvijek postojali. Maja je stvarala pokret.

Kada bi glazba utihnula ljupko bi se naklonila.

 

Molim vas djevojčice, približite se štapu uza zid – čuo se glas starije gospođe.

Lijevu ruku položite na štap i držite se uspravno.

Sve su djevojčice poslušale zapovijed.

Sada, molim, čućnite ali prije toga otvorite prvu poziciju.

Što je to – pitala se Maja i uplašeno pogledavala djevojčicu ispred sebe.

Jedna je elegantna gospođa prišla djevojčici na početku štapa i nježno joj namještala stopala, drugoj je podigla bradu i dodirnula ramena.

Odmjeravala je jednu po jednu djevojčicu i nešto zapisivala.

Maja je strpljivo čekala svoj red.

Kad je došla do nje gospođa ju je samo pogledala i nastavila dalje.

 

Molimo vas djevojčice podignite desnu nogu – ponovo je rekla starija gospođa.

To je bilo teško. Noge nisu slušale ma kako su se djevojčice trudile.

Maja je dala sve od sebe. Čelo joj se orosilo znojem, a noge su drhtale.

Elegantna je gospođa provjeravala elastičnost svake djevojčice.

Maju je zaboljelo.

Noga će mi puknuti, pomislila je i čvrsto stisnula zube.

Osrednji raspon – rekla je gospođa. Maja je problijedila.

 

Nakon provjere uz baletni štap djevojčice su morale izvesti špagu.

Za tren oka gotovo su sve djevojčice spremno pokazale što mogu, ali Maja nije mogla, do poda joj je nedostajalo pola metra.

Lice joj se zgrčilo od bola, a u očima joj se čitalo razočaranje.

Neću uspjeti – pomislila je.

Nisam dovoljno dobra, svi će uspjeti osim mene.

 

Slijedila je zadnja provjera.

Učiteljica baleta željela je provjeriti plesnost.

Maji se je zavrtjelo u glavi, što li će sada biti, zar nije dosta?

Uzbuđenje je raslo, a onda se najednom začula glazba. I

demo djevojčice, plešite, slobodno se krećite prostorom – začuo se glas.

Pokažite nam što znate!

Jedna po jedna male plesačice su se počele kretati.

Trudile su se uskladiti svoje kretnje sa zadanim ritmom.

Majine su kretnje bile skladne i ljupke.

Jedan pokret je rađao drugi i pretvarao se u vrtnju. Dizala se i spuštala pa ponovo rasla u visinu. Maja je bila sretna. Strah i teške misli su nestali, a lice joj je ozario osmjeh. Svojim nježnim, tankim tijelom izvodila je figure vješto se krećući među ostalim plesačicama. Nijednom nije stala niti se prestala smijati. Bila je sretna i ushićena.

To je to, pomislila je Maja, biti balerina znači biti sretna.

 

Glazba je naglo utihnula, djevojčice su bile zadihane i pomalo umorne. Tiho su otišle u garderobu i usljedilo je iščekivanje rezultata audicije.

Slušala je imena prozvanih djevojčica.

Za to su vrijeme mame čekale svoje plesačice u čekaonici za roditelje.

Uzbuđeno su izlazile jedna po jedna kako bi čule rezultate.

Majina je mama mirno sjedila čekajući svoju djevojčicu.

 

Mama, mama – odjeknulo je hodnikom.

Maja je trčala praveći pritom veliku buku. Svojim je ponašanjem privukla pažnju roditelja i djece.

Zaletjela se zbunjenoj mami u zagrljaj ushićeno vičući: Primili su me, primili su me! Zamisli rekli su mi da na cijelom svijetu nisu vidjeli mršavije noge i sretniju pirouettu.