Intervju: S 85 godina dobio nagradu za doprinos baletu

Autor: //Datum objave: 03.12.2011.

Ivica Sertić zagrebački je plesač i koreograf, koji već 50 godina živi i radi u Njemačkoj. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika po prvi puta odlučilo je dodijeliti nagradu za životni doprinos baletnoj umjetnosti i svi su se složili da je upravo Sertić najidealniji za tu nagradu. Na dodjeli nagrade, koja je održana u zagrebačkom HNK povodom Dana baleta, uspjela sam Sertića izvući iz gomile čestitara i porazgovarati s njim o prvim plesnim koracima, koreografiranju te životu u inozemstvu.


Čestitam na nagradi… Je li vas iznenadila?

 

Zapravo jest. Pozvan sam na proslavu 125. godišnjice baleta u Hrvatskoj i rado sam se odazvao. Nisam shvatio da ću dobiti nagradu, a kad sam saznao, to me jako iznenadilo. Priznanje koje mi je struka iskazala zaista mi mnogo znači.

Počeli ste plesati balet tek s 20 godina… To je jako kasno. Kako se to dogodilo?
 
Da, bio sam prilično star (smije se). Rođen sam 1927. godine, a točno 1947. prvi sam put zaplesao. Moj je brat plesao balet i jednom sam došao u kazalište k njemu. Oskar Harmoš, koji je tada podučavao u školi, pitao me bi li i ja pokušao plesati. No, rekao sam mu da zapravo nikad nisam vidio nijedan balet, pa me odveo na Labuđe jezero. Sjećam se kao jučer – ulogu Odilije i Odette plesala je Ana Roje. Bilo je divno. Svidjeli su mi se pokreti i glazba, pa sam to rekao Oskaru. Odmah potom sam se pridružio tečaju u kazališnoj školi i već slijedeće, 1948. godine bio sam na daskama HNK u Zagrebu.

 

Koliko je bilo teško započeti u dobi kada drugi plesači već imaju mnoge predstave u nogama?

 
Moja je sreća što sam se bavio sportom, pa sam imao predispozicije. Trebao sam naučiti tehniku, i moram priznati da mi je to bilo prilično teško. U tri sam godine morao savladati ono što su drugi učili godinama! Inače, prije baleta sam svirao saksofon, no kad su probe počele, prestao sam. Balet zahtijeva cijelog čovjeka, i ja sam morao odlučiti što mi je važnije u životu. Odabrao sam balet i nije mi žao.
 
Kada ste počeli raditi u HNK?
 
Ugovor kao plesač dobio sam 1950. godine, i odmah sam počeo plesati manje uloge. Postupno sam počeo dobivati veće uloge, pa sam postao i solist. Sedam sam godina plesao u toj kući. A onda sam otišao u Njemačku.

 

Zašto?

 
Pa, riječ je o prilično osobnom razlogu. Naime, oženio sam se (smije se) Moja je supruga, Ludmila Naranža, također balerina. Kad smo se vjenčali, živjeli smo odvojeno: ona kod svojih, a ja kod svojih roditelja. Nismo si mogli priuštiti stan i zato nisam dvoumio kad su me pozvali da plešem u inozemstvu. Supruga i ja smo otputovali u Heidenberg,.

 

Kako ste upoznali suprugu?

 
Kao solist sam povremeno znao biti član komisije koja je na audicijama odlučivala koga će primiti u kazalište. Na jednoj od audicija prvi sam put vidio svoju današnju suprugu i zaista je izvrsno plesala. Nakon što je primljena, odabrao sam da pleše sa mnom Linđo u Porinu, jer sam znao da je tek primljena i da će marljivo raditi da se dokaže. Bio sam u pravu, zaista smo to jako dobro otplesali. I tako je nekako počelo i između nas dvoje…

 

Pričajte mi o životu u Njemačkoj…

 
Prošao sam mnogo gradova i napravio mnogo koreografija. Moja je supruga plesala u baletima koje sam postavljao, ali ja bih to činio veoma rijetko, i to samo ako bi se neki od plesača razbolio. Bio sam u Heidenbergu, Berlinu, Luebecku, Wuppertalu, Muenchenu… Radio sam ono što sam želio, postavljao balete na glazbu koja me najviše inspirirala i odbirao prave plesače. Kad sam otišao u mirovinu neko sam vrijeme radio na Baletnoj akademiji u Muenchenu, a onda sam se prestao baviti baletom. Smatrao sam da mlađi trebaju dobiti priliku da se dokažu i zato sam prestao koreografirati. Posvetio sam se slikarstvu i to me beskrajno usrećuje.
 
Ivica Sertić s novinarkom portala u Foyeru zagrebačkog HNK
 
 
Kakve ste koreografije radili?
 
Pošto svako kazalište daje klasične balete, morao sam se prihvatiti koreografiranja i njih. No više sam volio raditi eksperimente i koristiti modernu glazbu. Nikad mi nije bio izazov raditi klasiku, jer to može svaki balet majstor, a moderna je ipak nešto drugo. Da me se ne bi krivo shvatilo, ja zaista cijenim klasiku. No, suvremeni izričaj je nešto u čemu sam zaista uživao. Zapravo nikad nisam radio ono što su i drugi, nego sam pokušavao biti drugačiji.

 

Kakav ste bili kao koreograf?

 

Brz. Zaista, bio sam jako brz, jer sam točno znao što hoću. Moji su asistenti bili dobro uvježbani i uglavnom sam, nakon što sam postavio koreografiju, morao biti prisutan samo na završnim probama. Tada bih ispravljao sitnice koje su promaknule asistentima i pazio na glazbenike. Oh, bilo je muke s njima. Sjećam se da sam jednom na završnoj probi za Coppeliu ostao u nevjerici: ni danas ne znam što je orkestar svirao, ali to nije imalo nikakve veze s onim što su trebali svirati. Potpuno su se pogubili! Od tada sam uvijek jednim okom pazio na orkestar.

 

Unatoč tome što ste praktično cijeli život proveli u inozemstvu, ipak ste pratili rad svoje matične kuće?

Apsolutno! Uvijek sam pratio što se događa u Hrvatskoj. Uostalom, od karijere sam se i oprostio upravo u Zagrebu. Postavio sam 1999. godine balet Dom Bernarde Albe, modernu koreografiju. To je bio zadnji balet kojeg sam osmislio.

Razmišljate li možda o povratku u Zagreb?
 
Ne znam baš. Punih 50 godina proveo sam izvan njega i da se sad vratim, sigurno bih se  trebao naviknuti na potpuno drugačiji grad.

 
Što mislite o rekreativnim plesačima baleta – pitam vas to jer su mnogi naši čitatelji upravo rekreativci.
 
Ne moraju svi biti plesači, ali koristiti klasičnu tehniku je zaista izvrsno zbog razvijanja tijela. Mislim da zapravo i nema bolje od klasične tehnike. Zato u potpunosti podupirem sve one koji plešu balet, bez obzira koliko se ozbiljno njime bave.
 
Najnovije iz kategorije "Intervjui":

“Čovjek može sve što želi i za što je spreman puno uložiti”

Profesor sa Zavoda za elektroničke sustave i obradbu informacija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Predrag Pale, više je od običnog znanstvenika. Osnivač CARNeta

Novi ravnatelj najavljuje: balet će se širiti Dalmacijom

Ilir Kerni postao je novi ravnatelj splitskog Baleta. Iza njega je dojmljiva karijera: bio je baletni prvak, balet majstor i pedagog u Hrvatskoj i inozemstvu. Iza sebe ima suradnju

“Uvijek želim vidjeti klasiku i ona me jako zanima”

Angelin Preljocaj došao je u Zagreb kako bi vidio plesače Baleta HNK koji pripremaju njegova djela “La Stravaganza” i “Annonciation”. Premijera je 7. lipnja, a do sada su s nj

Najnovije vijesti na portalu:

HNK nagradio najbolju balerinu

SPLIT – U povodu predstojećeg Dana Hrvatskog narodnog kazališta Split u foyeru splitskog nacionalnog kazališta u petak su svečano dodijeljene nagrade HNK Split za umjetničko

Sretan dan plesa!

Plesači diljem svijeta već tradicionalno, obilježavanju 29. travnja, Svjetski dan plesa. Dan je to kada je rođen jedan od najvećih reformatora plesa, Jeon Georges Noverre, pa je ta

Balet na glazbu vesterna i Metallice

RIJEKA – GRAND FINALE: The Turtle and the Phone Booth novi je naslov kojeg je Nadav Zelner osmislio za riječki Balet. Njegova će koreografija biti otplesana 16. travnja. Jeda